Noćas je u dubrovačkoj katedrali održana tradicionalna polnoćka koju je predvodio biskup dubrovački Mate Uzinić. Brojnim je okupljenim vjernicima biskup Uzinić podsjetio na loš glas koji je u Isusovo vrijeme pratio pastire kao i carinike zbog sumnji da su varali ljude. Ali, prema Lukinom evanđelju, podsjetio je biskup, Bog računa upravo na njih.
- Zato je noćas njima prvi pristupio Anđeo Gospodnji i slava ih je obasjala. Anđeo to nije učinio da ih ukori kako bi promjenili svoj život, nego da im objavi radosnu vijest, a to je da Bog nikoga ne isključuje iz zajedništva ljubavi. To je ujedno i Božić. A znak da Bogu nitko nije isključen je novorođenče u jaslama. Novorođenče je znak Božjeg opraštanja. Zato ga se ne može slaviti ne opraštajući. Novorođenče povijeno gdje leži u jaslama istodobno je i znak Božje veličine i Božje malenosti. Veličanstveni se Bog učinio malenim. Učinio se, kako to lijepo izražava naša hrvatska riječ, Božićem.
Božić je i znak Božjega pomirenja s nama. Zato ga se ne može slaviti ako se u sakramentu pomirenja ne izmirimo s Bogom, s braćom i sestrama, ako ne ispružimo ruku, pomiriteljski se ne zagrlimo, ako ne izgovorimo riječi oprosti i opraštam. Novorođenče je, u konačnici, i znak neizmjerne Božje ljubavi prema nama. Bog nije došao u moći i veličanstvu da ga se bojimo. Bog je došao kao dijete da ga ljubimo jer nas ljubi. Ovo je najvažnija poruka Božića: Bog nas ljubi, Bog nas uvijek ljubi prvi. On koji je sve stvorio i uzdržava, kojega starozavjetni Psalmist ovako opisuje: „Sva … bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima. Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje“, zbog svoje se ljubavi prema nama učinio ovisnim o nama ljudima i našoj ljubavi. Učinio nam se bližnjim. Za njega bližnji nije tek onaj tko je član moje obitelji, vjere ili nacije. Bližnji je uvijek onaj tko je potreban moje brige, milosrđa i ljubavi
