Poštare danas traže svijećom, a ne tako davno za posao u pošti trebalo je imati dobru vezu. ‘Barem deset ljudi unutar pošte si treb‘o imat koji će te preporučit, a na natječaj bi ih se javilo po 50, s tim da su se većinom zapošljavala djeca starih poštara‘ kaže nam sugrađanin Miho Đanović koji je radni vijek, točnije četiri desetljeća, proveo raznoseći u bursi pisma, račune, mirovine, kartoline... Nema tog dijela grada u kojem gospar Miho nije na kućne adrese donosio i radosne i tužne (oba)vijesti na papiru.
- Bilo je lijepo bit poštar, cijenilo se i pos‘o poštara i poštare. Poštar je bio gospar kojega su ljudi voljeli, obraćali mu se sa ‘slugavam se‘. Ima‘o je baš školu poštara, tad poštar nije bio trkač. Danas im nameću nekakav ritam, tu nema kvalitete, tu je kvantiteta, trčanje niz ulicu, baci poštu đe bilo. A kad dovedu Nepalca ili Trebinjca, ko da ga je spustio s neba, što će on ne zna kvartove, a kamoli da zna ulice – kaže ovaj rodom Primorac, a adresom u povijesnoj jezgri koja je, kaže nam, poštarima uvijek bila izazovna jer teško se bilo i danas je snaći u gradskim ulicama.
- Poštu na Prijeko u Gradu sam nosio 13 godina, upozn‘o svako čeljade. Nikad nisam vrać‘o poštu zato što nekoga nema doma jer sam zn‘o kod koga u ulici mogu ostavit poštu i da sam siguran da će mu je predat. Nikad nisam im‘o problema. Poštar je onda ulazio u kuće, bio ko član familije. Znao sam bolje stanje u svakoj kući na Prijekome, nego u sebe doma. Nikad nisam doš‘o s terena doma ni gladan ni žedan. Malo kad bi kupio marendu. Svaki dan je bilo ‘svratit ćeš sutra na marendu u mene‘. Bilo je to puno ljepše vrijeme – prisjeća se dubrovački poštar.
Hrvatska pošta trenutno traži 44 djelatnika, a najviše, njih čak 20, za dubrovačko područje. Pitamo ga zašto danas malo tko želi u poštare?
- Danas je poštaru teže. Toliko ih opterećuju s glupostima, s trčanjem, vremenskim rokovima, skratili su im terene. Sad ih gonjaju, danas si ođe, sutra si tamo. Ne možeš ih ni osudit kad faljivaju. Jednom u mene doma iza vrata našo sam cijelo breme pošte, čak i preporučene, i to iz pet ulica. Valjda mu je dodijalo i on surgo sve u mene, a za mene ni pisma ni računa – kroz osmijeh će naš sugovornik.
Čestitke više nitko ne šalje, prije ih je bilo na vreće. Poštari su prije nosili i mirovine, a torba puna novca jednako je glava u torbi. Danas ni toga nema. Ako je obim posla danas manji, je li problem u primanjima – 970 eura mjesečna bruto plaća.
- Konkurencija je veća. Čovjek će u ugostiteljstvu poć prat pjate i imat će 700, 800 eura, a lakše mu je nego bit poštar. Danas ovi mlađi, čast iznimkama, nisu baš nekih čvrstih leđa za pritisnut i radit. Tu je svaki dan 20, 30 kila pošte najmanje, hodaj i nosi. Vazda pod opterećenjem, leđa i ruke pune, a sati i sati hodanja. Onda su rajoni bili od 13 do 15 kilometara, kako koji. Ali primjerice, teže je bilo u zidinama i na Pločama jer tamo 13 kilometara nije 13, daleko je više kad su skalini. Da me vratit u mladost pa da moram ovako radi ko što danas rade poštari, da posao nije cijenjen, da te ne obadaju, ne bi to mogo radit – iskreno će gospar Miho pa će o primanjima:
- Plaća poštara je bila bolja nego danas. U ta doba je bilo 3 milijuna i 600 dinara kad sam tek počeo radit. Plaća je stalno rasla, pa dobiješ 13. plaću, uvijek neki viškovi. Pošta je dobro stala, a poštari dubrovačke pošte su imali 18 posto veće plaće nego u cijeloj Jugi jer je prihod naše pošte bio daleko veći od ijednog grada u bivšoj državi. Kad je prvi u mjesecu, nosile su se mirovine, uvijek dobiješ dinar, dva, poslije kunu. Prije se ostavljalo poštaru, to je bila užanca. Sad nema mirovina, razglednica, samo pusti računi, pozivi na sud i reklame. Zn‘o sam dijelit po 300 mirovina. Nek je svaka sadašnjih 300 eura bila, kad prokontaš to je 90 tisuća eura u torbi. Treba to nosit uz svu ostalu poštu. Ali nije bilo problema, nisi se baš bojao da će te netko napasti, sad se bojim kako bi to išlo. Onda se to moglo, nosio si dosta novca. Još kad su bile devalvacije pa svaki put dodavali nule, doneseš čovjeku cijeli plik novčanica za mirovinu.
Nije bilo na motoru, u kombiju, tada je bilo nogu pred nogu i nosi.
- Što će danas Nepalac, mora upalit navigaciju na mobitelu, kako će? U Gradu sam bio i pozno sam Grad meni je lako bilo naučit teren. Učio si sa starim poštarom, nije se učilo više od dva dana i onda preuzimaš. Ali se drugačije i učilo ljude, bila su drugačija pravila rabote, drugačiji su i ljudi bili. U moje doba je bilo čišćenje terena svaki dan. Pošta koja je bila dopremljena ujutro u Gruž za dostavu išla je isti dan, nije bilo za sutra. Poštari su bili odgovorni, slušam da sad pošta zna stajat.
Količina dostave je bila veća jer sve je išlo preko pošte, računi svih komunalnih poduzeća, a gdje su razglednice, čestitke za Božić i Novu godinu. To bi bile vreće pune čestitki, bulikan toga!
Gospar Miho u pošti se zaposlio 1977., uvijek na terenu, tek zadnju godinu proveo je u sortirnici. Kada je zatvorena, pošao je u mirovinu 2018. godine.
- U sortirnici se nikako nisam mog‘o naviknut, nisam naučio na zatvoren prostor, naučio sam komunicirat s ljudima, hodat. Baš mi je bilo teško palo radit tu, iako mi je bilo lakše, pod klimom si, ne prži sunce, ne pada kiša niti hladi bura. Vani si bio izložen svakome vremenu ali bilo mi je draže. Pos‘o poštara treba volit za htjet ga radit – poručuje Miho Đanović iz stare garde poštara koji su danas prava rijetkost. Valja još spomenuti kako je ovaj dubrovački poštar svoje kratke priče o zgodama koje je proživio dok je ulicama Grada dijelio poštu sabrao u knjigu sjećanja i zapisa nazvanu ‘Zapisi postijera iz Grada‘.