Od ove godine ste na čelu dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, što nas očekuje?
Nekoliko premijera, gostovanja, veliki naslovi. Mediteran kroz Vojnovića, Goldonija, Shakespeare... Započinjemo s kultnim dubrovačkim naslovom, Kafetarijom čije je postavljanje u novim okolnostima i svojevrsni hommage predstavi iz sedamdesetih koju publika pamti kao legendarnu. Paolo Tišljarić revitalizira Čalinu adaptaciju. Donosi likove koji u epicentru društvenog života specifičnim humorom komentiraju svijet, prokazuju njegove vrline, mane. Nakon Kafetarije je premijera Ekvinocija kojeg režira Krešimir Dolenčić. Bez Vojnovića je teško zamišljati Igre. Postavljamo ga u Posatu, ambijentu stvorenom za tragični svijet Vojnovićevih likova čiji su osjećaji, postupci baš u velikoj mjeri određeni nasljeđem koje ih formira. Zato je točan ambijent za Ekvinocijo ključan. Zadnja premijera je Shakespeareova Oluja koju Vito Taufer smješta na Lokrum. Zanima nas koliko je posljednje Shakespeareovo djelo, njegov svijet koji je na granici magičnog i realnog bitan za naš današnji politički i društveni kontekst. Nezavisnu scenu podržavamo kroz suradnju s Kunst Teatrom. U podjelama je jako puno izvrsnih glumaca Zrinka Cvitešić, Goran Višnjić, Goran Grgić, Luka Peroš, Filip Šovagović, Siniša Ružić, Olivera Baljak,Joško Ševo, Perica Martinović...
Dramski program uvijek je podložniji kritikama od glazbenog. Je li to možda zato što je manji krug publike glazbeno obrazovan ili je publika Igara naprosto previše kritična?
Dosad sam na igre dolazila samo kao glumica i gledateljica. Ovo mi je prva godina u kojoj sam direktorica dramskog programa pa ću vjerojatno osjetiti mišljenje grada i o mojim umjetničkim izborima. Za to se ne može pripremiti. Kazalište je zbog toga i uzbudljivo, nema provjerenih recepata, uhodanih staza. U tom procesu mogu se dogoditi genijalne umjetničke prilike ali nikad ne možemo biti sigurni u ishod. Ono što sad već znamo je da je stvoren veliki interes za predstave, većina dramskog programa jako rano je bila rasprodana. Interes smo stvorili, a sad se izlažemo očekivanjima publike. Mislim da sjajan glazbeni program Martine Filjak otvara novo poglavlje za ljubitelje vrhunske glazbe.
Dubrovački govor neće izostati
Dubrovačka publika želi dubrovačke predstave, očekuje i govor po dubrovački, no to nije lako postići. Hoće li se naći dubrovačkog govora na jubilarnim Igrama?
Bit će naravno dubrovačkog govora. U mnogim naslovima, i premijernim i repriznim. Humor Kafetarije i izlazi iz tog govora, dubrovački nosi atmosferu Vojnovićevog svijeta. Mara i Kata, priča o mentalitetu grada je i ove godine na repertoaru. Naš savjetnik za jezik je izvrsni Maro Martinović koji temeljito radi s glumcima. Osim što pomaže u svladavanju dijalekta Maro svojim pristupom jako puno glumački pomaže, to nije samo jezično savjetovanje. On im kroz jezik otvara prostor za točnu glumačku igru.
Treba li podilaziti prevladavajućem ukusu ili nastojati izgraditi nacionalni i međunarodni dramski program zbog kojeg će se dolaziti u Dubrovnik, ne samo iz Zagreba, nego s cijele Europe?
Festivalskim programom se moraju postaviti kriteriji. Voditi računa o gradu u kojem se stvara, njegovoj tradiciji koja je i dio svijeta. Respekt prema programu je i respekt prema publici. Naš je odabir na koji ćemo se način odnositi prema nasljeđu i koje ćemo teme identificirati kao nama najvažnije iz kojih nešto novo može izrasti... Program koji radim uvažava najbolje iz tradicije, a donosit će i nove tekstove, autore, poetike. Treba se baviti nasljeđem, ali i izložiti novim utjecajima, estetikama, pitanjima. Uvijek se u promišljanu repertoara bavim načinom na koji on može utjecati na grad, mijenjati dinamiku kulturnog života i doživljaja građana.
Može li dramski program Igara uopće proširiti popis ambijentalnih lokacija za predstave ili je turizam istjerao umjetnost s otvorenih pozornica?
Mislim da ne treba odustajati od traženja novih prostora. Ne treba proglasiti poraz pred turističkom stvarnošću nego sačuvati dosadašnje odlične lokacije i pronalaziti nove. A također među turistima pronalaziti novu publiku. Ove godine odlazimo prvi put na Posat, novu lokaciju koja nosi filmsku atmosferu za Vojnovićev svijet. I poznate lokacije mogu biti drugačije iskorištene, to ovisi o komadu koji se radi, o redateljskim, scenografskim imaginacijama.
Neočekivane suradnje
Pomaže li Vam i kako iskustvo intendantice varaždinskog HNK na istom tom poslu u Dubrovačkim ljetnim igrama?
Pomaže mi iskustvo, i varaždinsko i prethodna. Već sam imala iskustvo vođenja dramskog programa Splitskog ljeta prije više od deset godina. Tada sam isto radila repertoar koji je imao i velike antičke tekstove, ali i suvremene komade, performanse, manje dramske eksperimentalne forme i klasike.
Ove godine iz Varaždina dovodim predstavu Čekajući Oresta, našu najnoviju produkciju koja o velikoj temi odnosa majke i kćeri govori iz suvremenog rakursa. Lada Kaštelan je napisala tekst po motivima Sofoklove Elektre koji se fokusira na dramatičan sukob majke i kćeri. Izveli smo ga na savršenoj lokaciji, ostacima nekadašnjih rimskih termi u Varaždinskim Toplicama, a za Dubrovnik je predviđen Lovrijenac. Elektra, kako je rekla Lada Kaštelan dolazi u kazališni Hamletov dvorac.
Podrijetlom ste iz Splita, koliko pripadnost dalmatinskom bazenu utječe na Vaš umjetnički izričaj?
Sigurno moj temperament ima utjecaja na način na koji radim. Za mene je više od porijekla bila važna činjenica da se u Dalmaciji u vrijeme kad sam ja odrastala događao vrhunski teatar koji je sve nas iz tog razdoblja odredio. Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre iz svojih vrhunaca. Zato nam se danas čini da u to trebamo gledati. Ne tako da mislim da se to može ponoviti jer i ne mora, naše doba nosi za nas druge mogućnosti. Ali ono što pamtim i pokušavam stvoriti je atmosfera koja koje može pokrenuti i umjetnike i grad, stvoriti šušur koji se osjeća kad se nešto pokušava stvoriti. To ću svakako raditi u Dubrovniku, mislim da se to već ove godine i događa. Neobične, neočekivane suradnje koje izazivaju interes.
