SPORTAŠ I BRANITELJ U posljednjem razgovoru za Dubrovački Dubravko Čikor sjetio se kako je 6. prosinca na minobacaču čuvao položaj poviše Libertasa

Legenda dubrovačkog automobilizma Dubravko Čikor više nije s nama, no sugrađanima će uvijek ostati u sjećanju, ne samo kao vrhunski sportaš, već i kao čovjek s mnogo kvaliteta. Za Dubrovački vjesnik u povodu Dana branitelja Grada i blagdana sv. Nikole prošle godine dao je veliki intervju koji prenosimo u cijelosti:

Hrvatski automobilist, državni prvak, predsjednik Auto kluba Dubrovnik racing...Sportski novinari odmah će pogoditi da se radi o Dubravku Čikoru, a mi ostali ćemo bogatom životopisu ovog 66-godišnjaka, prigodno uz 6. prosinca, dodati i ratnu epizodu. Javnosti manje poznata od uspjeha na stazama, Dubravkova ratna priča počinje sredinom kolovoza 1991. i neprekinuto traje sve do razvojačenja 1998.

U tih je sedam godina ovaj autoelektričar po zanimanju većinu vremena proveo na topničkim položajima, makar u bivšoj JNA vojni rok uopće nije služio u artiljeriji, nego u nekoj motoriziranoj jedinici.

Ahmet Kalajdžić

A kako je uvijek bio vješt s tehnikom, tako je brzo svladao i tajne teškog naoružanja, prošao 'ubrzani tečaj' iz minobacača i blagdan svetoga Nikole prije 29 godina dočekao na položaju ponad Hotela Libertas:

- Kad je to jutro počeo napad, Ivo Brnada Ćifo i ja smo trebali biti na uzvisini gore u usjeku između puta i hotela. Bila je strašna paljba po Libertasu, oni su sigurno znali da smo mi tu blizu jer smo ih gađali po Žarkovici. Toliko su po nama pucali da Ćifo i ja nismo mogli ispaliti ni tu jednu jedinu raketu koju smo imali u 'arsenalu' uz lanser. Sjećam se, na trenutak sam po tom granatiranju išao nešto uzeti iz auta kad su ga pogodili na 7, 8 metara od mene. Samo je eksplodiralo i odletjelo u zrak. Malo dalje, na petnaestak metara od mene, poginuli su naši vatrogasci ispred hotela, a unutra je bilo ranjenika iz mornarice. Oko ure smo se pomakli malo, htjeli smo poći prema minobacačima, ali nije se moglo bez auta hodati po gradu dok svuda uokolo tuče bez prestanka. Tu večer, kad je sve utihnulo, pošli smo iz radoznalosti do Grada, vidjeti koliko je toga stradalo i treba li kome pomoći... prisjeća se Dubravko Čikor dana koji su on i suborci veterani odabrali, a Gradsko vijeće potvrdilo za Dan branitelja Dubrovnika:

- Izabrali smo 6. prosinca ne kako bismo obilježili napad i obranu Srđa, nego kako bismo zahvalili svim braniteljima koji su ostali živi u Dubrovniku tog dana. Iskreno, kad danas pogledam s kako smo malo ljudi i oružja raspolagali i s kime smo se borili, prava je sreća da nas je ovoliko preživjelo – govori naš sugovornik. Naravno da se na taj datum svake godine iznova prisjete poginulih suboraca, obnove ratne zgode i nezgode...

Dubravko Čikor

Tonči Vlašić

- Često se pitam što bi bilo da je Srđ pao. Dobro je da nisu znali koliko nas ima, a bome nas je bilo malo. Neki kažu šačica, a ja bih rekao da je Grad branilo do 900 ljudi sigurno, došla nam je pomoć i iz Omiša i Sinja, a obol cijeloj priči, posebno u počecima dala je policija koja je 1991. jedina imala oružje, ljude i rezervni sastav. Od 1. studenog mornarica je držala položaje uz more. S vremenom se oformila prva bojna od ljudi s magistrale i Belvederea, druga je nastala iz štabova Civilne zaštite Gruž, Nuncijata, Sustjepan...nakon toga je osnovana 163. Dubrovačka brigada HV-a – ističe Čikor koji je u gardu krenuo najbolje naoružan među kolegama. Jedini je imao automatsku pušku.

- Sredinom tog kolovoza 1991. javio sam se u tadašnji Štab Teritorijalne obrane u Mokošici, držali smo straže gore po brdima jer smo znali da se nešto loše sprema. Početkom rujna pošao sam u Plat kod specijalaca tražiti pušku da bi me 25. rujna rasporedili u Konavle. Bili smo k'o gerilci, dobili smo prvo neka dva stara kamiona, a onda od Atlasa dva kombija u kojima smo prevozili minobacače od jednog do drugog mjesta, da oni tamo misle da nas ima više. Vozikali smo se tako, izbjegavali projektile dok su nas gađali iz aviona, po mraku vozili bez svjetala, svega je bilo – veli dubrovački automobilist i priznaje kako njemu Sveti Nikola 1991. nije bio najgori dan na ratištu:

- Najteže je bilo početkom listopada. Mi iz topništva smo na Bosanki trebali tući Golubov kamen, no druga strana je ili imala vraški dobru izvidnicu ili nas je prisluškivala...dva do tri sata su nas onako školski tukli, bilo je to pravo čišćenje terena, granate su po nama padale s tla i iz zraka. Bilo nas je osam ili devet, bježali smo lijevo-desno, pokrivali se kamenjem po glavi da nas ne raznesu i tako sve dok se nije smrknulo. Onda su tek popustili, bit će da su mislili kako su nas sredili – otkriva Dubravko 'dojmove' s čuke na početku agresije. A kobnog 6. prosinca dubrovački topnici su, dodaje, napravili strašan posao. Stanko Manenica i Zoran Primić su, prisjeća se, na minobacačima 82mm u Bogišićevu parku tog dana najviše pucali

- Topništvo je uz Protuzračnu obranu tuklo iz Grada prema Srđu od ranog jutra sve dok nije ponestalo municije. Naši sa Srđa su tražili da tučemo po tvrđavi Imperijal i tako im pomognemo da odbiju napad. Popodne se više nije imalo s čim tući po Srđu, ali su uskočili naši specijalci, donijeli malo municije i tako je obranjen Grad – kratko opisuje naš sugovornik taktiku obrane koja je promijenila tijek ratnih operacija u opkoljenom Dubrovniku.

Dubrovački savez sportova nagradio je najuspješnije dubrovačke sportaše u 2020. godini.
Na fotogafiji: Hrvoje Čikor.
 

Tonci Plazibat/Cropix

Tridesetak godina poslije, sjećanja su itekako svježa, a svakodnevica otad trajno promijenjena. Poratni Dubravko, razvojačen 1998. u Kuparima, danas ne trpi gužve ni galamu, mrzi urede i zatvorene prostore, a spašava ga automobilizam kojemu je dao cijelog sebe.

- Istina je da je u ratu svatko od nas izgubio dio života. Kad je počelo, imao sam 36 godina i dva sina, jednog od deset, drugog od tri godine. Ovaj stariji zapamtio je kako su padale granate, do danas su mu ostale traume iako je bio dijete...a kako je nama odraslima, ne treba ni pričat. Ono što me posebno žalosti nakon skoro 30 godina je ta rascjepkanost među braniteljima. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji ima više od 20 različitih udruga, je li to baš potrebno? - ljuti se Čikor koji je s istomišljenicima pokušao objediniti silne udruge u jedinstvenu Udrugu branitelja 1991.- 96. Smatrao je da bi time branitelji bolje mogli štititi svoj interes i uspomenu na Domovinski rat, no inicijativa nije zaživjela kako su planirali osnivači.

- Politika je tu dosta napravila, neki su registrirali udruge bez članstva, nesvjesni da će na kraju ostati zakinuti. Jedna snažna udruga koja bi uključila socijalne radnike, psihologe i sve profile koji bi pomogli veteranima svima bi nam mnogo značila – poručuje za kraj Dubravko Čikor.