-Ima dana kad sjećanja tako naviru da ih se ne može zaustaviti, pogotovo na neke datume, a Oluja je jedan od njih, Božić je jedan od njih, ratni dubrovački dani. Ima tih datuma još, ali ja se svojim hobijima, planinarenjem i radom borim da ih na taj način stavim sa strane. Teško je zaboraviti onaj osjećaj kad smo mi konačno ugledali taj grad... - priča nam naš sugrađanin Vedran Kovačević koji je u svojoj ratnoj karijeri prošao bojišta više nego mnogi znaju da je postojalo. I neke su ga stvari obilježile kao čovjeka, kao vojnika, kao budućeg oca, kao brata i sina. Skupa s bratom Đurom, kao što su bili vezani u životu, bili su vezani i u ratu. Đurova priča još je na čekanju, kad osjeti da je vrijeme da je se ispriča, napisat ćemo je, mada i knjiga enciklopedijskih razmjera teško da ima mjesta za ono što mu se izdogađalo. Posljedično, i njegovom bratu Vedranu. Skupa su bili i u Oluji, vidjeli svašta, plakali tek puno, puno godina kasnije.

Plakat ćemo poslije

-Kad smo ugledali taj Knin, svi smo odahnuli, ali s euforijom počeo se javljati strah i pitanje koje nas je dugo nakon toga pratilo - što sad? Našli smo nekoliko obitelji koje nisu imale što jesti. A ljudi izbjegli iz Knina odmah su pohitali provjeriti svoje kuće, a u njima bombe u staklenim čašama spremne za eksploziju, nagazne i potezne mine... Svega je tu bilo. Mislim da sam gubio dva kilograma u znoju i strahu po kući, a trajalo je to bome, trajalo je...” - priča Vedran i dodaje kako se i opet nije htio odvojiti od brata poznavajući njegov osjećaj za opasnost, a Đuro je, blago rečeno, bio malo i baksuzan, pa se uvijek brinuo što će mu se sad dogoditi.

-Vazda sam bio drugi kad je on u pitanju, s jedva 18 godina uvijek sam se bunio zašto ja drugi, zašto uvijek zadnji, rekao mi je ostani ti tu s ovim vodom, ja idem dalje, a ja sam pošizio i počeo sam plakati da neću. Rekao mi je ajde jednom ćeš mi biti zahvalan. I jesam, puno puta. Tu smo se našli s dosta momaka iz Dubrovnika, bila je i ekipa iz Specijalne policije, sastali se pa se opet rastali, svatko po svom zadatku."

Akcija je bila do u detalje isplanirana, priča Vedran, nije se radilo ono što se pričalo i gađalo naše položaje, znalo se da se kreće u 5 ujutro, kad i svaki rat na ovom svijetu počinje.

Spremna im je bila jedino kava

-Prvo su išli MIG-ovi, pa topništvo, a u te ure očito su oni imali smjene na položajima. Ne bih rekao da su bili nespremni, oni su cijelo vrijeme bili nespremni, pa otpora zapravo uopće nije ni bilo, sve se to razbježalo prije nego smo mi došli, iz većine mjesta. Dok smo provjeravali kuće doslovce smo nalazili kavu ili neki objed kako se još vreo dimi na špaheru, eto, prije pet minuta su pobjegli. Nažalost, iskoristili su redovnu vojsku za nevolju, to su bila djeca od 17-18 godina, a ostalo je nešto i ljudi u dobro zrelim godinama, a ovo između - sve je to pobjeglo. Najteži posao bio je s Andrijom Bartulićem, koji je kasnije poginuo u vlastitom gradu. A minirana je bila ama baš svaka kuća, sve do jedne. To su stigli napraviti prije bježanja. Bojali smo se za te ljude koji su hitali pogledati je li im što ostalo od njihovih kuća, a unutra šou. Trajalo je to, te provjere, pa čekanje minera, pa dalje." - prisjeća se Vedran. Bilo je kao i ove dane, nepodnošljiva vrućina, a onda su naišli na otpor.

-Po nekim selima smo naletjeli na neke dobro stare ljude i morali smo se s njima obračunati, eto, ludilo očito nema ni godine ni rok trajanja. I kad smo i to prošli, onda sam se sreo s bratom i još nekim momcima iz Dubrovnika i dečkima iz Specijalne policije. Nakon kratkog vremena svi smo otišli svojim putem."

Ne valja ti radit‘, uzmi penziju...

Duge su godine iza Vedrana, a emocije i sjećanja koje su ga oblikovale na način na koji nikad nije očekivao, zna ukrotiti. I to radom i hobijima.

-Prvo i osnovno što smatram da mi je možda i najbitnije jest što pišem dnevnik, već puno, puno godina. To je moja psihoterapija, puno pomaže, istrese čovjek iz sebe puno toga, pa je lakše zaboraviti na sve. Nakon što sam skinuo uniformu 2003. godine nastavio sam raditi, pokušao nastaviti dalje sa životom, nema druge. I zbog toga što sam htio normalno nastaviti sa životom, što sam smatrao da sa svojih deset prstiju trebam raditi, tek sam prošle godine riješio mirovinu. Trajala je ta agonija dokazivanja punih sedam i pol godina, jer njima koji odlučuju o tome upravo to nije bilo jasno, zašto mirovinu nisam zatražio odmah nego sam, božeprosti, htio nastaviti raditi!? A neki koji su, dok su bježali navinuli nogu, svoj su status odmah riješili pa su oni kao ‘praviji‘ od nas koji nismo htjeli nikome sjesti za vrat dok smo još mladi i spremni."

-Nije bitno, ali sve to utječe na čovjeka. Nepravda je ono što boli. Tek kad bi vidjeli moj ratni put otvorila bi im se usta, ali jesam li ja to toliko godina morao dokazivati? Nije to ni važno, ja se uhvatim rada s drvom, glinamolom, pisanja, kretanja, pješak sam pa me sve lakše prođe. I mogu vam reći da, kad pričam s nekim kolegama iz rata, vidim da se ja sa svime bolje nosim od mnogih. Da je lako - nije, ali može se" - priča Vedran koji je, kao i brat Đuro, mladost proveo u sportu, pa je jedna teška godina provedena u trčanju. Ali ne bilo kakvom.

Umor za tijelo, odmor za dušu

-Trčao sam svaki dan od Lapada do Komolca, s pancirkom od 25 kilograma na sebi. To mi je bilo kao popit‘ čašu vode."

Malo smo šokirani, dok ne promislimo kako je čovjeku puno lakše kad se fizički isprazni, pa onda i psiha miruje. -"I sad razmišljam kako bih se mogao ponovno vratiti trčanju, ali zasad sam zadovoljan sobom, jer šetam, planinarim, nema gdje nisam planinario, Bosna i Crna Gora sve sam vrhove prošao. Jedino je sad to na čekanju, vrućine su, ali uvijek se ima što raditi. Uvijek nešto uređujem, preuređujem po kući, jedan dan će mi se stan ja mislim srušit‘ od mojih preuređenja" - smije se Vedran dok se oko njega vrzma njegova osmogodišnja ljubimica, kćer Ilijana Anđelina. Vesela, kakva djeca i trebaju biti, ne zapitkiva tatu o teškim stvarima, važno joj je, kao što je svoj djeci važno, ovdje i sada. Ne pita ga ni o ratu, o tome ništa ne zna. Vedran kaže da će nastojati da je sad educira škola, a ako jednom kad odraste bude išta pitala, ispričat će joj ono najvažnije. Dotad, kaže, neka bude dijete, nek joj ne bude djetinjstvo i mladost kao nama.

Uniforma mu visi u ormaru. I danas dodaje, zamišlja kako bi htio biti vojnik.

-Oduvijek sam to želio i bio, ne onako kako smo to imali priliku biti, ali to me oduvijek neodoljivo privlačilo. Ali obući je ponovo neću, tko zna kako bi to na mene djelovalo i ne želim saznati. Kad je trebalo nositi, nosio sam je časno i pošteno. Sad neka visi. Uspomena je i neka tako ostane."

Đe ćeš tamo, nema mora...

Taman pred rat Vedran i Đuro imali su priliku otići u inozemstvo. Da se pitalo njihove roditelje, ne bi nikad rata vidjeli, ali kako to već ide, roditelji mogu samo sanjati da su im djeca sigurna. Još dva muška u kući, jedan tvrdoglaviji od drugog, nije tu bilo puno dileme.

-Oni su definitivno bili za to da odemo, mi baš i nismo, nije nam se išlo. Bilo nam je super ovdje, znate kakav je život bio tada u Dubrovniku, plus toga vezani smo za more, nitko ne bi lud išao nigdje. I onda je Đuro rekao ja neću, a ja sam odmah rekao naravno neću ni ja. I to je bilo to. Tko zna što bi bilo da je bilo drugačije, ali sumnjam da je moglo biti drugačije nego se dogodilo, obzirom na nas dvojicu."

Od svega kroz ratne godine, najteži su bili momenti kad nije znao je li mu brat živ. Đurova ranjavanja i posljedice, i na njega samoga i na Vedrana, teško je opisati.

Flaster

-Stoput smo ušli u te razgovore, još smo bili zapravo djeca kad gledam iz ove pozicije. Meni su javili da je Đuro poginuo. Ja sam valjda od šoka nastavio raditi što sam radio, ići gdje sam išao, ne znam ni što sam radio. Tek sutra iza podne su mi javili da je Đuro živ, ali teško ranjen. Tek nakon toga sam se počeo tresti. Za četiri dana sam ga mogao ići vidjeti, umirao sam od straha za brata, nisam znao u kakvom ću ga stanju naći. Kad sam došao, on je bio sve ono što nisam očekivao od njega, vazda fizički i mentalno spremnog, u formi, sportaš... Kad sam ga vidio došlo mi je slabo. A roditelji nisu pojma imali uopće gdje smo mi bili, rekli smo im da smo obojica u Splitu. Sve to smo nekako odradili, a prvi pravi osjećaji počeli su navirati 2003., kad sam skinuo uniformu. Tek onda morao sam se izboriti sa sobom, sa svime..."

Da je ponovno slična situacija, bi li sve ponovio?

-Definitivno ne bih. Možda da opet imam one lude godine i ovu glavu koja puno toga zna. Kad vidim u što se ovo pretvorilo, koja je nepravda, kako se gleda na one koji su sve dali, a nisu tražili ništa, kad vidim tko što govori i piše, muka mi je. Kad vidim da ljudi od niti 50 godina iz nemoći i muka dižu ruku na sebe, kad vidim kako branitelji umiru kao muhe, kad vidim da je ovo društvo i država sve ono što nismo mislili da će biti... Stoput promislim e budalo što nisi k‘o svi oni pobjegao, sad bi imao sve riješeno, i još mirno spavao i ratovao po Facebooku... A onda shvatim da to nikad ne bih mogao. Zato sam Đuru stoput rekao: napiši knjigu! A on me pita - pa zašto? Pa zato da neki više nikad ne progovore! Ali s druge strane, možda i bi sve ponovio, kakve sam ljudine upoznao, koliko sam time dobio, za cijeli život, to nema cijenu. Ionako se najradije uvijek sjećamo onih lijepih momenata, padanja od smijeha i ludosti kakve nekome nikad neće pasti na pamet. Pamtimo samo dobro. Vrijedilo je.”