Postoje u životu neki trenuci kad ti svemir baci kajlu pod noge, kad preispituješ svoje odluke i ponekad, izazivaš zakone fizike. Takav trenutak dogodio mi se nedavno na londonskom aerodromu Stansted na novogodišnjem letu za Dubrovnik. U priču su uključeni jedan prekrcani kufer, neočekivani razvoj događaja i trenutak sreće tako neobičan da bi ga jedino mogli smjestiti u neki loš roman. Zračna luka Stansted tog je prvog dana u novoj godini očekivano bila kaotična i prekrcana. Ljudi su spavali po podu, premorene obitelji bile su zbijene u očiglednom nedostatku mjesta za sjedanje.
Supruga i ja uspjeli smo pronaći dva mjesta koja su bila opisana kao “dodatna mjesta za sjedanje” što je zapravo bio izgovor za “nagurali smo još par stolica tik do ulaza u wc”. Na odlaznom gejtu glavna je tema bila sunce i skijanje. Palo mi je na pamet “što nije Britanija u financijskoj krizi”? Međutim, izgleda da su Britancima u ovom času bili bitniji vitamin D i skijanje nego plaćanje računa za struju i grijanje.
Dakle, moja priča zapravo počinje i prije šaltera za prijavu. Vidite, postoji određena hrana iz Britanije koja mi strašno nedostaje i koju usprkos jako velikoj ponudi svega i svačega u hrvatskim butigama, ipak ne mogu pronaći. Branston pickle, Salad Cream, Double Decker čokolada veličanstveni je trojac jednog nostalgičnog doseljenika. I tu nema pomoći. Stoga sam skovao plan da uzmem ekstra kufer i napunim ga s omiljenim mi delicijama. Znao sam da je plan na labavim nogama, a to se i potvrdilo kad sam zatvarao kufer koji je već pomalo pucao po šavovima.
“Čini se pretežak”, doviknuo sam u mene ženi. “Ma bit’ će to ok,” odgovorila je, vječno optimistična što mi je trebao biti prvi znak da ništa neće biti ok. Guranje kufera po aerodromu bilo je nalik novoj olimpijskoj disciplini. Naravno, ručka je odmah pukla, a tragovi kotačića jasno su se vidjeli po podu. Kad smo došli do samoposlužne stanice za prtljagu sve je postalo jasno: vaga je pokazala da je kufer težak 17 kila. Koliki je bio limit? 10 kila! Uf… bio je to osjećaj kao da tonem s Titanikom. Svatko tko je ikad letio s irskim niskobudžetnim avioprijevoznikom zna za njihove kazne za pretešku prtljagu. O, s kojim gustom ih odrežu, rijetko je viđeno. Slutio sam financijsku katastrofu.
U tom trenu na zaslonu se pojavila cifra: 83 funte! Odjednom sam shvatio da je tegla mog Branston picklea dosegnula tržišnu cijenu zlata. Krenuo sam s plaćanjem, međutim stroj je odbio moju karticu. Oblio me mrtvački znoj. U tom trenutku prišla nam je službenica s izrazom žaljenja, ali i blage zabave. “A, vi ste na letu za Dubrovnik,” rekla je. “Danas isprobavamo poseban sistem kod ukrcaja. Svi putnici na vašem letu trebaju ići na šalter broj 82.”
Gurajući (jedva) svoj polomljeni kufer uputili smo se na spomenuti šalter koji je izgledao kao da se prodaju karte za Premier ligu. Plazili smo centimetar po centimetar, dok su minute pomalo otkucavale. Na putu prema šalteru razmišljao sam da jednostavno ostavim taj kufer, međutim, supruga me smirivala. Službenica nas je dočekala s osmijehom i zatražila naše karte i putovnice. Predao sam joj i u pripremu stavio kreditnu karticu spreman da platim “kaznu” za moje tezoro. Izmjerila je kufer: sedamnaest kilograma! Trgnuo sam se, spreman na izvršenje neizbježnog – plaćanje!
Umjesto toga, službenica je izrekla nešto čega ću se valjda sjećat do kraja života: “Danas vam je sretan dan. U sklopu naše vježbe, sva prekomjerna prtljaga na letu za Dubrovnik je besplatna!” Trepnuo sam u nevjerici, misleći da mi se pričinja. “Besplatna?” ponovio sam.
“Da! Sretna nova godina!” Od svih letova toga dana na Stanstedu naš je let potrefilo da bude sretno prase u ovom bizarnom, ali fenomenalnom eksperimentu. Moj preteški kufer, moje tezoro prepuno britanskih delicija putuje besplatno sa mnom u Dubrovnik. To je bilo pravo novogodišnje čudo!
Dok smo se ukrcavali u avion nisam mogao sakriti zadovoljstvo zbog svega što se dogodilo, moj Branston i ja putujemo doma, trijumfalno, ko junaci. Ova mi je godina dobro počela, i bar jednom da je svemir na mojoj strani. Zato, za 2025: nek ostane godina malih pobjeda, neočekivane ljubaznosti i nadam se, bez slomljenih kufera!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....