Telefon Sergeja Vakeryne, Ukrajinca koji je novi trener boksa Ultimate Fight Kluba Gladiator, ovih je dana glavni kontakt svih Ukrajinaca koji su bježeći pred ratom u njihovoj zemlji dospjeli do Dubrovnika. U gradu ih je već 150, sve žene s djecom, kaže Vakeryna koji im pomaže u pronalasku smještaja i prvim danima u Dubrovniku, kontaktima s drugim zemljacima, s Crvenim križem, upisima u školu…
- Teško je u Ukrajini, puno je ljudi izbjeglo - kaže on. - Ne znamo što će se dogoditi ni danas niti idući dan, pa pomažem koliko najviše mogu.
Sergejev je hrvatski odličan jer već je u Hrvatskoj bio i ranije, nekoliko godina radio je u Zadru, gdje je trenirao hrvatsku juniorsku reprezentaciju pa u Crnoj Gori, a odnedavno je došao u dubrovački Gladijator. – Kad je počeo rat ovdje sam doveo majku i dvoje djece svoje rodice koja je vojnikinja pa su ona i muž ostali u Ukrajini. Vratio sam se 15. ožujka i odmah se uključio u pomoć izbjeglicama. Pomažem u traženju smještaja, nekima i posla. Djeci je najteže i zato sam i odlučio uz podršku Mara i Kristijana Peraka, za djecu iz Ukrajine održavati besplatne treninge boksa. Želio sam inače ovdje krenuti s treninzima boksa s djecom, to je važno – priča Sergej.
U dvorani Gladiatora u nekadašnjoj stanici za tehnički pregled u Gospinom polju, sastaju se svakodnevno. Nijedan od malih Ukrajinaca ranije nije trenirao boks u Ukrajini i ovdje su se prvi puta susreli s boksačkim rukavicama, a Sergej ih s Dubrovčanima uči boksu i nakratko skreće dječje misli s onoga što se događa u njihovoj domovini. - Važno je za djecu da se bave sportom i druže se s drugom djecom – kaže Sergej.
Njihove mame Marina, Hanna i Ievgenia, susreću se na ovim popodnevnim treninzima. Trening boksa koje organizira njihov ukrajinski sugrađanin Sergej u Dubrovniku sve ih je iznenadio i njegov poziv su prihvatile kao nešto što će djecu u sadašnjim strašnim okolnostima zaokupiti na pozitivan način.
Zahvalne su, kažu nam na toplom prijemu koje im je pružen u Dubrovniku i njihovoj djeci Marku, Levu, Marii i Ievgeniju koje smo upoznali. Kada su krenule iz Ukrajine, grada Dnipra nisu znale što ih čeka, samo su bježale pred ratom. Dnipar je četvrti najveći grad u Ukrajini s populacijom od nešto manje od milijun stanovnika.
- Bilo je granatiranja, bombardiranja, avioni su stalno letjeli i nitko nije ni u snu mislio da će to biti ovako. Zbog djece smo i otišle. Gledate navečer vaše dijete kako spava i onda krene uzbuna i vi morate s njim trčati u podrum ili u garažu, gdje god je sigurnije, usred noći. To je strašno. Putovale smo sedam dana autom od našega grada Dnipra do Dubrovnika, preko Moldavije, Rumunjske pa Srbije i Bosne i Hercegovine. Satima smo s djecom u autu čekale na prelazak ukrajinske granice, gdje su bile kolone izbjeglica, pa onda opet na granici Rumunjske – priča nam Ievgenia Gusieva, odvjetnica iz Dniepra.
Bila je već nekoliko puta kao turist na hrvatskoj obali, pa i u Dubrovniku, znala je već sve o gradu, ugodnoj klimi i zbog toga je i došla baš u Dubrovnik. - Ukrajinci pomalo stižu i ovdje, povezani smo kroz viber grupe, društvene mreže, pa su naši poznanici i u Zagrebu, Zadru - priča Ievgenia, i dodaje kako je ipak najviše Ukrajinaca u Poljskoj i Slovačkoj, najbližim zemljama Ukrajini. Svi se nadaju brzom povratku.
- Svaki dan mislim samo o tome kada će ovo biti gotovo. Kada će prestati. Svaki dan. Pratimo vijesti. Čekamo na svaku reakciju iz Europske unije, NATO-a, SAD-a… Svi pomažu, svima je žao, daju Ukrajini oružje, ali to je sve. Izgleda da pomaka nema, a rat traje… - pričaju ove tri Ukrajinke. Znaju da je i Dubrovnik ne tako davno proživio slične ratne dane i da ih možda bolje razumijemo. Ali tko može razumjeti rat?
- Svi su nas ovdje lijepo primili, ali mi strahujemo za naše obitelji u Dnipru. Tamo je za sada mirno, ako uspoređujemo situaciju s onome što se događa u Kijevu ili Mariupolju. Naš je grad dvjestotinjak kilometara udaljen od Mariupolja odakle pratimo strašne vijesti. Cijeli taj grad više ne postoji, a i dalje se uništava i tko zna kako je sad tamo. Zbog posla sam nekad najmanje dva puta mjesečno iz Dnipra putovala u Marijupolj. Imam tamo dosta kolega, prijatelja i ne znamo gdje su, niti što je s njima. Gledam na ovu situaciju i kao građanka, ali i kao odvjetnica, i vidim da nema nikakvih garancija za Ukrajinu. Nadali smo se kako će rat brzo stati, ali sada vidimo da to neće biti tako i da se moramo organizirati za dulji boravak, potražiti jeftiniji smještaj – govori Ievgenia čiji je jedanaestogodišnji sin već upisan u lapadsku školu i nastavio s treninzima tenisa u Gospinom polju, a u Dubrovnik je izbjegla i s trogodišnjom kćeri. U lapadsku osnovnu školu upisan je i njen devetogodišnji mlađi brat Lev i Hannin dvanaestogodišnji sin Marko i već se pomalo snalaze u novom razredu.
– Djeca su ih lijepo primila, dočekali ih sa sitnim darovima, olovkama, bilježnicama. Srećom hrvatski je dosta sličan ukrajinskom, pa dosta i razumiju, a sva naša djeca kao i hrvatska dobro govore i engleski pa će se brzo snaći – priča nam Hanna Petrova. Hanna je stomatologinja koju u Dnipru čeka suprug, njeni pacijenti i ordinacija, no kao majci najteže je Marini Tarasiuk. Njen sin ostao je s ocem u Ukrajini. Odrastao je, ima 27 godina, no majci nije zato lakše, a u Dubrovnik je izbjegla s trinaestogodišnjom kćeri Mariiom. U Dubrovniku je Mariia nastavila s tenisom koji je trenirala i u Ukrajini. – Ne ide mi baš, ali nije mi ni u Ukrajini baš išlo – kaže nam Mariia. Sigurno joj sada i nije do tenisa, a kao i svakoj tinejdžerici najviše joj sigurno nedostaje društvo vršnjaka, prijateljica. – Odlučili smo - kaže mama Marina - da prati nastavu online sa svojim ukrajinskim razredom dok god je to moguće.
- Hvala svima koji nam pomažu, koji s nama prate situaciju u Ukrajini i nadaju se s nama da ovo neće trajati dugo – poručuju Ievgenia, Hanna i Marina – da se uskoro vratimo u Ukrajinu.