Dubrovčane danas posvuda prate nadzorne kamere, na javnim površinama, u poslovnim prostorima, na radnom mjestu, a proširio se i trend videonadzora privatne imovine. Pravo privatnosti postalo je ograničeno na prostor unutar svoja četiri zida. Čim se zakorači na cestu, kreće reality show.
Pogled na susjedov đardin
Osviještenost o pravu na zaštitu osobnih podataka je na niskoj razini. Praćenje javnih površina putem videonadzora dozvoljeno je samo tijelima javne vlasti i pravnim osobama s javnim ovlastima ili u javnoj službi. I to samo ako je propisano zakonom i nužno za zaštitu života i zdravlja ljudi te imovine. Privatne osobe koje stavljaju kamere na svoje objekte smiju snimati samo ono što je u njihovom vlasništvu. Zabranjeno im je snimati tuđa dvorišta, ceste i druge javne površine. Neovlašteno snimanje može se prijaviti Agenciji i policiji, a susjed je dužan zacrniti dio na kameri koji ulazi u dio tuđeg dvorišta. Kazne za prekršitelje odredaba koje se tiču videonadzora, pa i za neovlašteno snimanje javne površine, kreću se do 6636 eura.
- U ovoj godini zaprimljeno je oko 150 zahtjeva za utvrđivanjem povrede prava vezano za obradu osobnih podataka putem videonadzornih sustava postavljenih na privatne kuće i stambene zgrade diljem Republike Hrvatske, od čega je petnaestak zahtjeva s područja Dubrovačko-neretvanske županije – kažu u Agenciji za zaštitu osobnih podataka.
Agencija dosad nije bila sklona novčanom kažnjavanju nego korektivnim ovlastima. Na području Dubrovačko-neretvanske županije nisu izrekli nijednu novčanu kaznu, ali su posezali za mjerama poput zabrane obrade osobnih podataka putem videonadzornog sustava ili usklađenja zahvata kamera.
Ruku na srce, kad se dogode kakvo razbojstvo ili nesreća, svi su sretni ukoliko je taj nesretni trenutak uhvatila kakva kamera u blizini, pa neka je i nepropisno postavljena od kakvog vlasnika vile. S druge strane, mobiteli, kamere i drugi uređaji postali su ekscitansi o kojima bi psihologija imala što reći. Zavladala je pomama za snimanjem svega, svačega i neprestano.
Control freaks ili još gore?
Vlasnici ugostiteljskih objekata uglavnom imaju kamere u svojim poslovnim prostorima iz sigurnosnih razloga, a onda se nađu u napasti gledati i nadzirati radnike. Smije li se to?
Korištenje nadzornih uređaja dopušteno je radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu. Međutim, dubrovački odvjetnik Ivica Ban kaže da je stalno praćenje radnika preko nadzornih kamera utuživo.
- Kamere se mogu postaviti u hodnike i prostorije gdje služe za nadzor i zaštitu ljudi i imovine te moraju biti označene. Videonadzor se ne može koristiti za nadzor radnika, u smislu da se gleda igraju li igrice ili rade. Što reći, zašto se video nadzor često zloupotrebljava? Ljudi nisu skloni upuštati se u pravne sporove, iako bi mogli. Ako poslodavac preko videonadzora promatra što rade zaposlenici, riječ je o grubom kršenju privatnosti radnika. Oni su slabo u to upućeni ili misle, tko će plaćati odvjetnika, sudske takse, godinama se povlačiti po sudu, a u međuvremenu te poslodavac šikanira ili da otkaz – kaže odvjetnik Ban.
Zakon o zaštiti na radu kaže da je poslodavac obvezan prilikom zapošljavanja pisanim putem obavijestiti radnika da će biti nadziran audio, odnosno video uređajima. Snimke ne smije emitirati u javnosti niti pred osobama koje nemaju ovlasti. Ako nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova, poslodavac mora dobiti prethodnu suglasnost radničkog vijeća, odnosno sindikalnog povjerenika. Kad se oni ne slažu s takvim nadziranjem, poslodavac može tražiti sudsku ili arbitražnu odluku. Zabranjeno je postavljanje nadzornih uređaja u prostorijama za osobnu higijenu i presvlačenje radnika.
Opća uredba o zaštiti podataka ni zakon njezinoj provedbi nisu primjenjivi kad je riječ o "lažnim kamerama" odnosno kamerama kojima se ne obrađuju osobni podatci, međutim, tu je moguća primjena drugih nacionalnih propisa.