“Daj Bože samo da ovo ne ponove na engleskom”, rekla je putnica pored mene. I samo sekundu nakon toga začulo se “Ladies and Gentlemen…”, a ona je spustila glavu i prekrstila se. Svake godine, već tradicionalno u ova doba putujem u Zagreb iako su vrućine i vlaga već nesnosne. Kako bilo, ali kad Kralj zove dolazim rado i bez razmišljanja kako bismo proslavili njegov rođendan sa stilom i u veselju, nesnosnoj vlazi usprkos.
Avion za Zagreb je bio krcat (i preskup) kao uvijek, a osjećao sam se kao da sam usred 51. Sjedinjene Američke Države. Amerikanka s lijeva, Amerikanac s desna, Amerikanci ispred i iza mene. S obzirom da je let već u startu kasnio pola sata, a svi oni imali su vezane letove za Frankfurt, Amsterdam itd. raspoloženje nije baš bilo na visokom nivou. “Imate predivnu zemlju,” rekla je moja suputnica, Virginia koja je stanovnica Richmonda u državi Virginiji, tako da sam razgovarao s Virginiom iz Virginije.
“Zapravo, u originalu ovo nije moja zemlja, ali hvala,” zafrkavao sam se s njom. Smijali smo se i šalili dok se avion smještao na uzletnu stazu, a pilot se usput ispričavao jer je avion “kasnio iz Amsterdama”. Nažalost, nešto kasnije ćemo shvatiti da to neće biti jedina isprika koju će nam pilot uputiti.
Pun avion Amera
Dok se oko mene čuo šušur američkog akcenta, ja sam utonuo u san. Zapravo sam zaspao prije nego je avion poletio, vjerojatno i prije rulanja, tako da nisam baš mjerodavan za procjenu kvalitete leta. Probudio sam se (kao i uvijek) čim je avion dotakao pistu zagrebačkog aerodroma. Protrljao sam oči, pogledao u pravcu Virginie iz Virginie i rekao “nadam se da nisam jako hrkao” na što je ona samo podigla obrvu u zrak.
Avion nas je dovezao ispred novog terminala koji se sjajio poput komada aluminijske folije na suncu. Zaustavili smo se, ljudi su se počeli dizati sa sjedala i uzimati prtljagu. Grupa Amerikanaca je već pomalo bila nervozna, pogledavali su na sat i mrmljali “da moraju hvatati letove za dalje” te da se “nadaju da im prtljaga nije izgubljena”. Čekali smo. I čekali. Glave su se okretale prema izlaznim vratima aviona, međutim, ništa se nije događalo, ni traga otvaranju vrata. I tad se na hrvatskom jeziku oglasio kapetan aviona “Poštovani putnici, oprostite zbog čekanja, međutim zbog nedostatka aerodromskog osoblja trenutno nismo u mogućnosti dovesti zračni most do aviona”. Hrvati su se u nevjerici pogledali i u tom je trenutku jedna putnica izrekla tu rečenicu “Daj Bože samo da ovo ne ponove na engleskom”. Naravno da je ta vijest objavljena i na engleskom jeziku.
Neviđeno...
“Kakva sramota, da zračna luka u glavnome gradu nema dovoljno osoblja za preuzimanje putnika iz aviona”, rekla je druga putnica. Sasvim se slažem s njom, sramota neviđena.
Virginia i njeni sunarodnjaci gledali su u nevjerici. “Ovo mi je prvi put u životu da sam čula nešto ovakvo,” rekla je dok sam je pokušavao odobrovoljiti i objasniti joj da se ovo inače ne događa i da je situacija neuobičajena. Trebalo je 25 minuta da nas puste van iz aviona. I onda sam par redova niže ugledao direktora dubrovačkog aerodroma i prošaptao sebi u bradu “koja ironija”.
Ali, to nije bila jedina. Pričekao sam kolegicu koja je stizala iz Splita i kasnila, i gle čuda, nećete vjerovati zašto – zbog kašnjenja aviona iz Amsterdama! Oprostite na sarkazmu, ma mi se sve čini da je aerodrom u Amsterdamu ključni izraz za kašnjenje svih letova. Dok sam čekao da i ona sleti primijetio sam stotine Indijaca kako prolaze kroz vrata dok ih je organizator upućivao na autobuse br. 1. i br. 2. Bilo je jasno ko dan da je riječ o stranim radnicima vjerojatno angažiranima na gradilištu pored Zagreba. Palo mi je na pamet pitati nadležne na aerodromu “što ne pitate ima li među njima nekoga tko zna kako upravljati zračnim mostom ili zna voziti autobus pa da lijepo ljude odmah (p)ostavite da tu rade!