Sa svojih 107 ljeta Božo Kralj iz Pridvorja najstariji je Konavljanin, a njegovi ukućani kažu, drugi najstariji stanovnik Hrvatske. Početkom listopada puni 107, šest je sustava proživio, rođen u vrijeme Austro-Ugarske, prošao tri rata, dva svjetska i Domovinski. Punih 67 godina bio je vrijedni motritelj vremenskih (ne)prilika. Izvještaje o količini oborina, vjetrovima i grmljavinskim nepogodama u konavoskom kraju slao je Državnom hidrometeorološkom zavodu.
- Svakodnevno je trebalo pisati i slati izvještaj u Zagreb, a kraće vrijeme i u Split. Zanimljivo je bilo, samo je trebalo pogledavat‘ vrijeme. U zadaću sam sve zapisivao. Nijesam bio stručnjak za prognoze, tek površno koliko se moglo. Pratio sam koliko je na kojem području palo kiše jer različito bi palo kiše u Pridvorju, u poju ili u Čilipima. Im‘o sam posudu za mjerenje – kaže dundo Božo koji je za svoj predani rad od struke dobio brojna priznanja. Veće vremenske katastrofe nije zabilježio ali, sjeća se, u Konavlima su bila dva smrtna slučaja od udara groma.
Mjerenje vremena, kaže nam, orijentir je i za radove u baštini, a to ovaj poljoprivrednik, jer time se bavio cijeli život, itekako zna.
Ni travke u polju
Pitamo ga je li mu brzo prošlo njegovih skoro 107?
- Nije – kratko će dok iz njegovog lica iščitavamo kako najstarijeg Konavljanina život nije mazio.
- Ost‘o sam bez majke u trećoj godini, dobio maćehu. Možete mislit‘ kako je težak moj život bio k‘o djetetu. Volio sam strašno školu, želio sam ići dalje, ali nije bilo moguće ništa više od osnovne. Pa onda vojska, domobranstvo, partizani, Domovinski rat, jadni život a opet sam ostao živ – nabraja dok mu se naborano ali dobroćudno lice vidno grči. Tijekom agresije na Hrvatsku nije s ostatkom obitelji otišao u progonstvo u Dubrovnik već je s najstarijim sinom Stijepom ostao doma, na imanju. Skrivali su se oko kuće, po špiljama, a onda ono najbolnije, sin mu je poginuo.
Dok mu naviru preteška sjećanja pokušavamo priču odvući u drugom smjeru – djetinjstvu u Konavlima.
- Svjetski rat je donio veliko siromaštvo, glad i nevolje svih mogućih vrsta. Zamislite da niđe travke nije ostalo u polju, sve je to narod počup‘o i pojeo. Nisi mog‘o nać‘ listak nečega zelenog. Nejak sam tad bio, a kad sam već nešto razaznao bilo je bolje jer došla je pomoć iz svijeta, uglavnom Amerike koja je poslala ogromne količine hrane u Europu. A onda je došla teška bolest španjolica (Španjolska gripa 1918. op.a.), umrli su milijuni – prisjeća se tog nemilog vremena pa nastavlja nizati događaje:
- K‘o mladić bolovao sam od upale pluća, nije bilo baš pomoći od medicine pa sam iš‘o u narodnog liječnika i pio čaj od nekoliko biljaka i tako prizdravio.
Čim se osovio na noge, stigao je poziv za vojsku. Bilo je to 1938. za Kraljevine Jugoslavije i mladog kralja Petra Karađorđevića. Ukrcao se na podmornicu s 50 članova posade, među njima pet oficira. Došao je na zamjenu ali ne kao mornar nego konobar ‘oficiru i komandantu na usluzi‘.
- Dobro sam prošao tih mjeseci u podmornici. Dobivo sam novčanu naknadu umjesto objeda jer me nije pripadalo dobit‘ objed poput mornara. Mjesečno sam dobivo 200 i još nešto dinara, a komandant, bio je dobar i imućan čovjek, svaki mjesec bi mi dao još 50 dinara. To ti je k‘o današnjih pet tisuća kuna. Slao sam doma pomoć, umjesto da oni mene pomažu u vojsci ja pomago njih. Umio bi poslat‘ po 200 dinara mjesečno a za seljačku kuću je to bilo k‘o bogatstvo – ponosno će.
Klaustrofobija ga nije hvatala, ‘priučiš se na zatvoren prostor‘. Poslije Drugog svjetskog rata vratio se baštini kao poljoprivrednik. Sadilo se sve, od krumpira do blitve, kukuruz se sijao radi kruha, a glavnina posla bila je oko loze. Na imanju su imali pet krava, dva konja, svinje, kokoši i jednog vola za oranje. Smislio je dundo Božo jaram oko vrata pa bi sam oko loze orao konavosku zemlju. U to doba imali su osam tisuća loza.
Mlati, mlati, pa što bude!
- Teško je bilo radit‘ na zemlji jer nije bilo mašina k‘o sad, jedini alat su bile ruke i dikela. Po čitav dan samo mlati, mlati, prevrći zemlju pa poslije što bude od toga. Dizali smo se čim se providi, da se čeljade može obuć‘. Nisi im‘o mnogo ni obuć‘, većinom se spavalo u čemu se i radilo. Niko nije im‘o dva odijela. Samo jedna košulja, a da je barem i ona vrijedila – simpatično će ovaj sto i nešto godišnjak:
- Težaci su ustajali jako rano. Komad kukuruznog kruha i boteju s rakijom zadjeni za pas pa oko 9 ura to grickaj. U podne bi neko iz kuće donio u polje skuhano, a onda bi potražili hlada za zadrijemat‘. Bile su neke nesretne muhe ali ne ove današnje, te su bole k‘o iglom. Pa stalno maši. Uvečer kad bi potpuno zašlo sunce, pospremio bi se alat za sutra, a što ti ne treba, na vrat pa kući. Doma dođeš a večera jadna ako bi je bilo, a više puta bi lego bez ičega.
U njegovim Konavlima neimaštine je bilo u izobilju. Također i naroda.
- U selu je 13 djevojaka bilo za udaju u isto doba, danas nema nijedne. Eto na što smo došli! Došla vremena da se iskorijenimo - zabrinuto će.
Od zemlje se ‘moglo živjeti ali jadno‘. Naš sugovornik svakodnevno je išao na zelenu placu u Grad, ostao joj desetljećima vjeran. Više ne ide, godine su, ali tradiciju je nastavio sin Mato.
Na pitanje sjeća li se zelene place u Gradu, kroz smijeh ali i uz čuđenje zašto ga to uopće pitamo odgovara:
- A kako se ne sjećam, kad sam tolike godine proveo tamo. Najljepša placa, onda je bila puna, dobra, nije bilo one u Gružu. Sad je opala, zaostala za gruškom.
Bio je ‘lud‘ za kaubojskim romanima.Čitao je svašta, kaže, a želja mu je da opet čuje Gundulićeve ‘Suze sina razmetnoga‘.
- Po tome je Gundulić postao veliki čovjek – ozbiljno će gospar Božo koji nam usput do u detalje govori kako se otkrilo gdje je grob tog velikana pisane riječi.
Od zafrkancije nije baš bio, dobacuju ukućani, uvijek ozbiljan. Nama je u to bilo teško povjerovati. Pitamo ga kako ćemo ‘potegnuti‘ do sto sedme?
- Ne idite iz Konavala nikud jer nećete nać‘ niđe bolje.
A što oni koji nisu u Konavlima nego u Dubrovniku?
- E oni nek se snalaze!
Kupusa i larda
Kako je uspio izdurat‘ toliko godišta, pitamo:
- Samo radi i radi i ne misli na zlo. Moli se Bogu da ti da zdravlje da možeš izdržat teškoće života.
A stres dundo Božo, je li ga bilo u ono vrijeme? Sad su svi pod stresom.
- A bilo je tega uvijek i bit će, ne može bez toga. Svakome je nešto pa se sekira. Baš se sad bavim životom blaženog Alojzija Stepinca, što je on sve kroz život prošo – kaže nam pa će pomalo tužno kako više ne može čitati, samo ako su velika slova kao na njegovom molitveniku. Pokazuje nam malu, puno puta korištenu, vjersku knjižicu čiji sadržaj, ne sumnjamo, dundo Božo i bez čitanja zna. Ne ide mu više ni štampa ni televizija.
Za kraj se još jednom navraćamo na recept za dugovječnost pa na pitanje ‘što nam toka jesti da živimo dugo‘ ovaj 106-godišnjak odgovara:
- Ono što se rodilo na zemlji. To je bila hrana bijednih seljaka. Svaka obitelj držala je po jednu svinju, veća i dvije. Freško se meso jelo o Božiću, ona dva, tri dana dok se klalo jer nije bilo frižidera. A preko godine po malo suhoga mesa, maslinova ulja, pa jedi ako možeš. A kupus, e on je onda činio preko 90 posto hrane. Znači jedite kupusa, larda i maslinova ulja.