Andro Gledj bio je maloljetni branitelj Konavala i Dubrovnika. U ratu, u koji je pošao sa 17 godina, proveo je pet godina na prvoj crti.
Kao maloljetni dragovoljac preživio je mnogobrojna ratišta, a bio je još skoro dijete.
PUCATI NAUČIO NA BRZINU
- Bilo je dosta kritičnih situacija - sjeća se Andro, rođen u Konavlima, blizu granice s Crnom Gorom. U ono doba radio je u kafiću u Dubravci. Nije, kaže, volio školu, ali je volio raditi, pa se rano zaposlio.
- Garda je imala bazu poviše mene gore u Dubravci, a kako su kod mene bili svaki dan na kafi, kad je zapucalo, pošao sam s njima. Glavni je bio pokojni Hamdija Kovač, s njime sam i pošao. Bio je jedan od najvećih boraca, poginuo je na Bosanci 1991. Bio sam s njime u mnogim kriznim situacijama. Pucati sam naučio na brzinu... - govori Andro o tom vremenu, kad je kafe aparat kao tek stasali mladić zamijenio puškom i čukama.
- Pridružio sam se Zboru narodne garde. Povlačili smo se prema Gradu kad je pala Župa dubrovačka, a povukao sam se među zadnjima na Dubac, i pošli smo na Nuncijatu. Uvečer nas je nekoliko samoinicijativno pošlo na Srđ, gdje smo držali položaje. Išao sam svuđe, i na Pobrežju sam bio kad je poginuo Josip Zvono - sjeća se Andro. - Bio sam pripadnik samostalnog voda Srđ, zatim pripadnik Samostalne satnije Konavle koja je tijekom vremena izrasla u Konavosku Bojnu.
Sjeća se dobro i generala Nojka Marinovića, koji je preminuo u siječnju 2021.
- Zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinović mi je u studenom 1991. na papiru potpisao dozvolu da me nitko ne smije zaustaviti ni pregledati što u službenom vozilu imam, a tek sam 1995. položio za vozit‘! - jedna je od Androvih uspomena na ratna vremena.
Danas, desetljećima iza rata, kaže, dobro se drži, iako ima ozljedu kralježnice i PTSP.
- Nosim to dobro - ističe ratni vojni invalid i umirovljeni časnik Hrvatske vojske, koji uvijek nešto radi i to ga, dodaje, drži. Sretno je oženjeni suprug i otac dvoje djece.
NE ZOVU ME IZ UDRUGE
- Stalno nešto radim, prvo sam vozio kamion, pa sam jedno vrijeme bio u vatrogascima... Uglavnom sam stalno aktivan - kaže Andro, koji i danas živi u Konavlima, u selu Gunjina. U Konavlima, ističe, nemaju udrugu maloljetnih branitelja, pa bi volio, dodaje, da ga nekad pozovu iz dubrovačke udruge maloljetnih branitelja.
- Svaka im čast, dobar sam s njima, ali nikad me nitko nije zazvao. A znamo se super, oni isto znaju da sam ja maloljetni dragovoljac. Dosta sam stvari odradio i bio u dosta teškim situacijama 1991., kad smo branili Konavle, Župu i Dubrovnik - kazuje naš sugovornik. - Od Konavala je počela obrana, to se nekako zaboravlja...
Na pitanje zašto Konavljani ne osnuju svoju udrugu, Andro kaže:
- Osnovalo se deset udruga, a trebalo je dozvoliti samo jednu, da budemo svi zajedno i bili bi najjači. A sad ne vrijedi nijedna ništa, nema jačinu - rezimira.
A što veli o položaju hrvatskih branitelja danas u Hrvatskoj?
- Gledajući mene, ja nemam ništa negativno za reć‘. Svi me znaju tko sam i što sam, problem nigdje nemam. A što sam stariji, to sam jači, tako ću vam reć‘. Nemam iskustva negativna kao umirovljeni branitelj - rekao je.
- Reći ću vam i moje mišljenje što je falio 1991. pokojni predsjednik Tuđman, što se tiče Konavala, Župe i Dubrovnika: Tko je odradio 1991., dat‘ mu što želi, a tko je došao 1992. u vojsku, a došlo je njih 99 posto da ima hranu i plaću, doviđenja! Bili ste plaćeni i tu sve obveze završavaju. To je moje mišljenje. Isto ću tako reć‘ - tko hoće raditi, ima dosta posla na našem području, ne mora nigdje ić‘. Ne treba vikat‘, nego treba radit‘ - zaključio je.