Stanari zgrada bivšeg Hotelsko-turističkog poduzeća Cavtat na Zvekovici mogli bi dobiti svoje stanove u vlasništvo po cijeni procijenjenog zemljišta od 80 eura po kvadratu - točnije, od 90.000 do 200.000 kuna po stanu, ovisno u kvadraturi. O tome je na prošloj sjednici Općinskog vijeća govorio načelnik Božo Lasić.
No, oni na to ne pristaju. Otišli smo na lice mjesta provjeriti u čemu je problem. Naime, kvadrat građevinskog zemljišta na Zvekovici prodaje se od 150 do 200 eura, a kvadrat stana u novogradnji u prosjeku se oglašava i prodaje za 2.700 eura. Najskuplji stan u otkupu u ponudi Općine je 200.000 kuna, odnosno 27.000 eura. Dakle, kao 10 kvadrata u novogradnji.
Riječ je zapravo o malim kućicama, prosječne kvadrature od 65 m2, s malim vrtovima, taracama i parkingom. U njima žive umirovljeni radnici HTP Cavtat. Kućice onih koji su preminuli i nisu imali nasljednika ostali su općinski. Obitelj Glavor pribojava se da je to plan Općine Konavle - preuzeti sve njihove, kako oni kažu, stanove nakon što ne budu mogli otplatiti tražene iznose za otkup.
NE DAM MU NI KUNE!
- Ja sam tu 41 godinu, da bi meni sad netko ovo servirao. Svaku svoju radnju godinu, a imam to i dokumentirano, ulagala sam u ovaj stan koji meni sad načelnik Općine prodaje! Pa mislim, tu nema normalnog razmišljanja. Baš mi je teško - kazuje Nane Glavor, jedna od stanarki ovog naselja. - Je li meni to treba u mojoj 65. godini?
- Mi smo ovdje došli 1985. Dolazi rat, sve nam je izgorjelo. Vraćeni smo ođe na ništa, na zgarište! Sami smo obnovili, dobili smo roh-bau. Imamo papir da imamo trajno vlasništvo. Prvo smo dobili na korištenje, a iza toga dobivamo rješenje trajno, da je ovo u našem vlasništvu. Ali zemlja nije bila riješena...
- Najtragičnije od svega je to što sam došla u mirovinu, svi smo došli u mirovinu, a čekalo se 30 godina da se ovo riješi. Ja znam da nitko na ovome svijetu nije dobio nekakav stan, a da nije nešto dao, ali to je bila priča gospara Boža (načelnika, op.a.) da ćemo mi dati 4-5 tisuća eura i to će biti to. I to je bilo strahovito puno jer sam već tada bila u mirovini, da bi se cifra sad popela na 200.000 kuna! - kaže Nane Glavor. - Sad bih ja trebala od svoje krvavo zarađene mirovine davati nekom načelniku, kojemu je to neka suluda zamisao, 200.000 kuna. Ne znam zašto, kome, što? - kaže, pa dodaje da je i poslijeratna obnova bila loša, zbog čega joj kuća vlaži i imaju samo troškove.
- Morala sam i skale obložit i podove riješit, i zatvore napravit‘, svu infrastrukturu napravili smo sami, od vode, struje, kanalizacije, sve smo platili. Tako da se zaista pitam i voljela bih pitati gospodina Lasića na koji način doživljava ljude koji žive u ovim stanovima? Spremna sam ići sudski, neću mu dati nijednu kunu. Žao će mi biti ako moje dijete bude moralo - ističe.
‘MI TE NOVCE NEMAMO‘
Pitaju se stanari i na čemu je načelnik temeljio izračun vrijednosti kvadrata:
- Ne znamo, to je nepoznanica! Ja samo znam da s ljubavlju živim u ovom stanu i da ga stvaram 35 godina, a sad razmišljam o kupnji moga stana kojega sam sama stvorila jer mi nitko ništa nije dao! Živimo tu i mislimo da živimo u svome. Svake godine na kraju sezone ulažemo 20-30 tisuća kuna da bih imala pod, verandu jednu i drugu, laminat, parkete. O svom trošku svi. Ja se stvarno ne želim razboljet‘ od ovoga - dodaje Nane Glavor.
Našem razgovoru priključila se još jedna stanarka ovog naselja, koja je željela ostati anonimna:
- Sve smo obnovili sami, a oni su platili legalizaciju - govori, misleći na Općinu Konavle. - Mi bismo da platimo samo legalizaciju i ono, u biti, što je Općina potrošila. Sve ostalo smo sami napravili. Ništa nas nisu obavijestili, nego zadnjih godinu dana se nešto počelo kretati. Tu je ustvari ispala nagodba koja je na našu štetu. Općina je uzela svog odvjetnika i mi imamo svog zastupnika stanara koji bi trebali prihvatiti nagodbu od 90.000 do 200.000 kuna za otkup svojih stanova. Većina stanara se ne slaže, ni ja se ne slažem jer te novce nemam - kaže. - U tri-četiri stana su stanari umrli i ti stanovi su pripali Općini, koja je vlasnik.
Na pitanje da nam pokažu papir na kojem piše da su im stanovi trajno dani u vlasništvo, kako nam rekoše u uvodu, ispostavilo se da postoji tek dokument koji govori o trajnom korištenju, na što naša anonimna sugovornica dodaje:
- U principu, to nije loša nagodba, s obzirom na vrijednost stana i novce koje bi mi platili. Ali problem je u tome što mi te novce nemamo - dolazimo na poantu.
‘ZAŠTO JE ČEKAO?‘
Na pitanje je li im ponuđena ikakva mogućnost dugoročne otplate, rekla je: ‘Trenutno ništa‘. Poslije smo od načelnika Boža Lasića saznali da ih, u slučaju da ne mogu po ovim cijenama otkupiti stanove, nitko iz njih ne bi otjerao. Pa je i to jedna od opcija - ostati u njima do kraja života. Ali oni su uvjereni da su stanovi njihovi, mada ih u tom uvjerenju ne prate dokumenti.
Kad smo naše sugovornice podsjetili na ljude koji su podigli kredite za svoje stanove na 20 i više godina, s ratama u visini plaće, zbog čega dosta neshavtljivo zvuči neprihvaćanje ove ponude od Općine, Nane je iznijela svoj stav:
- Ali on je čekao! Čekao je zašto, da nas bude što više koji ćemo otpast‘, da nas što više odnesu, a ja sam jedna od onih sretnica koja misli da još nije na redu. Ali nije ni to daleko, tko zna što nosi sutra. Dakle, ide se na to da Općina dobije stanove. Ja znam da je to mali iznos, ispada bagatela... Ali sve se ovo trebalo rješavati davno - iznosi.
- Srela sam Boža Lasića nasred Cavtata prije nego sam pošla u penziju i pitala ga možemo li računati na neku cifru, a on meni kaže ‘ma daj, Nane, bogati, to će ti bit‘ nekih 4-5 hiljada eura‘. Ja znam da nitko nije došao do stana za nula kuna, ali što si mi sad napravio, zagorčao mi ovo malo života? Što je čekao dosad? - pita se i dalje.
- Ja imam mala primanja i sad bih trebala naći žiranta koji ima plaću 20.000 kuna da bih mogla dignut kredit. Tko će mi to napravit‘? - dodaje druga stanarka, i naglašava da je 90 posto svih stanara ovih kućica u lošoj financijskoj situaciji.
- Znam da ispada kako bi mi to sve mukte, ali to je toliko ružno reći, ako je on to uopće rekao. Ipak je netko 40 godina radio za taj stan i uplaćivao u stambeni fond. Zadnja smo rupa na svirali i nikoga nije briga za nas. Ispada da ne razumijemo situaciju i odnos vrijednosti dobivenog i uloženog. Nismo mi glupi, svatko to razumije, da su ovo vrlo male pare za dobiti veću vrijednost, ali kad mi tu vrijednost ne možemo platiti - ponavlja ona. - Prosječna kvadratura kućica je 65 m2, s time da smo nadograđivali...
‘IGRE UNUTAR OPĆINE‘
- Mi smo svjesni toga da moramo nešto dati za ovo - dodala je Nane. - Ali to se od rata nije riješilo. I tko je taj koji je procijenio kolika je vrijednost? Igra se igra unutar Općine. Ne znam zašto je gospodin Lasić izjavio da on ne želi ići u zatvor, a zašto bi išao u zatvor ako je sve legalno?
- Kako se i zašto Općina uknjižila na naše stanove, to je meni nejasno - zapitala se njena susjeda. - Mi smo spremni platiti troškove legalizacije, tako nam je bilo i rečeno, ali od tada se priča promijenila pet puta...
Nane je nazvala i supruga, Albina Glavora, pa smo malo popričali na mobitel:
- Mi smo taj stan dobili od Hotelskog, došao je rat i on je uništen. Zemlja na kojima su ti stanovi građeni bila je data Samoupravnoj interesnoj zajednici, a građeni su na crno, kao što je prije sve bilo građeno. SIZ je trebao riješiti građevinsku dozvolu, ali došlo je do rata, pa je SIZ vratio zemlju Hotelskom. Direktor Hotelskog je tu zemlju poklonio Općini i tu je nastao problem. Ta je zemlja bila kupljena iz fonda u koji su ulagali svi radnici. Ali on to poklanja. Onda država na moje ime i prezime obnavlja stan, a ja sam jedan od glavnih koji je vodio izgradnju tog čitavog naselja. Općina se nigdje ne spominje u to vrijeme! - obrazložio nam je Glavor na telefon.
- ‘Konavoski dom‘ napravio je sa mnom ugovor o poslijeratnoj obnovi. Općina je bila uknjižena samo na zemlju, a tek smo prošle godine saznali da je Općina uknjižena i na stanove! - tvrdi Glavor.
- Mi tražimo cijelo vrijeme, ja sam osobno bio u Boža 30 puta i vazda me lijepo primio, i uvijek je obećavao da će to biti neki mali iznos. Pitao sam ga kako je mogao uknjižiti Općinu na moj stan i tko mu je u tome pomogao, što je Općina uložila u taj stan? On kaže da nije imao drugoga načina, ali nikada nam nije rekao da će uknjižiti stan. Koji je to muljator... Tu su ostala samo staračka domaćinstva, ima ih par koji su radili vanka pa imaju pare, ali drugi nemaju. Ja nisam glup čovjek, a Božo misli ovako: on bi to dao na rate da se otplaćuje. Mnogi bi na to pristali, a prije će umrijeti, otplatit će jednu trećinu ili pola, a stan automatski pripada Općini. Općina nema nikakvo pravo da se uknjiži na stan! Tko mu je to pomogao, to je krivično djelo! Uknjižio se na moj stan za koji Općina nije dala ništa. Država je samo iza rata ugrubo sagradila na moje ime i prezime. Struja, voda, kanalizacija, sve smo mi to platili, kupovali materijal i plaćali meštre, i toj istoj Općini platili priključke! - ustrajava Glavor, koji najavljuje angažiranje dobrog odvjetnika.
‘DATA NAM JE KOST‘
Potražili smo i načelnika Boža Lasića u prostorijama Općine. Složio se s nama da nije svakome isto platiti 100.000 kuna - nekome je to ‘kikiriki‘, a nekome nedostižan iznos. Svjestan te činjenice, stanarima bi ponudio otplatu stanova na višegodišnji rok, a one koji možda ne mogu platiti ne bi tražio da isele iz njih.
Na pitanje kako se Općina Konavle uknjižila na ove stanove, podsjetio nas je na povijest cijele priče - država je obnovila te objekte i stanari koji su imali stanarsko pravo su se vratili, ali nisu mogli legalizirati zgrade jer nisu bili vlasnici. To je učinila Općina, koja je u zemljišnim knjigama uknjižena kao vlasnik zemljišta i stambenih zgrada.
- SIZ je to prebacio nama, data nam je ‘kost‘ da mi to rješavamo. Bili bismo najsretniji da smo mogli reći ljudima ‘evo, uzmite sve, činite što vas je volja‘. Ali ti stanovi uopće nisu bili legalni, nisu se mogli legalizirati ni po Zakonu o obnovi. U redu je da im se obnovilo, negdje su morali stanovati. Vlasništvo nad zemljom je pripalo Općini, a stanove je obnovila država i tražili smo način kako da prijeđu u vlasništvo stanara. Onda se, srećom, dogodio Zakon o legalizaciji koji je omogućio legalizaciju tih stanova. Općina je kao vlasnik zemljišta tražila legalizaciju, platila sve potrebne elaborate i geodeta, otkupili smo i dio okolnog zemljišta kako bi se moglo legalizirati. Željeli smo da stanari imaju što manje troškova. Razmišljali smo i o mogućnosti da oni ništa ne plaćaju, ali su nam odvjetnici sugerirali da bih u tom slučaju mogao imati problema sa zakonom te da dogovorimo nagodbu – pojasnio je Lasić, te dodao da ne bi htio, zato što nekome pomaže, ‘završiti u zatvoru‘.
- Na nižu cijenu od 80 eura po kvadratu nismo mogli ići jer su stanovi trebali proći procjenu nadležnih tijela. Čak smo tražili da se u procjenu unese da su ih stanari nakon rata obnovili o vlastitom trošku, samo da bi se smanjila cijena otkupa. Ja ne vidim nikakav problem, sve smo se dogovorili, i s njihovim i našim odvjetnikom - istaknuo je načelnik Lasić. - Općina Konavle maksimalno pokušava izaći ususret tim ljudima, da bi ti stanovi napokon postali njihovi. Procjena zemljišta je ispod svake cijene, 80 eura po kvadratu - ponovio je.
Na pitanje zašto se tek sad rješava pitanje vlasništva kad su mahom svi u mirovini i imaju jako mala primanja, pa su im ovi iznosi gotovo redom, kako stanari tvrde, nedostižni, Lasić odgovara:
- Dugo je trebalo jer su oni sami međusobno zakomplicirali svoje odnose ulazeći u tuđa dvorišta i ceste. Nemojte to mene pitati. Silni sam trud i energiju tu uložio, nalazio se s njima na dva-tri sastanka... - tvrdi Lasić, te spominje da je problem politički zbog Albina Glavora. Naime, Glavor je bio jedan od ‘udarnih Konavljana‘ na listi DDS-a Pera Vićana na lanjskim lokalnim izborima, dok većina Općinskog vijeća Općine Konavle, zajedno s načelnikom, pripada HDZ-u.