Ovako je preminuli konavoski ribar Zdravko Cvjetković Lastovac u razgovoru za Dubrovački objasnio što mu znači ribanje: ‘Kad se slomije barka, k‘o da je kapsa u kući‘

Konavljane je rastužila vijest o odlasku Zdravka Cvjetkovića Lastovca, starosjedioca i žive enciklopedije iz ribarskog Molunta. Izraze sućuti prijatelju i suradniku u obnovi i napretku Konavala izrazio je i konavoski načelnik Božo Lasić:
- Napustio nas je dragi prijatelj, jedan od utemeljitelja HDZ-a Konavle i nadasve odani i predani Konavljanin iz Molunta, Zdravko Cvjetković Lastovac. Nakon kratke i teške bolesti, bivši dugogodišnji općinski vijećnik posljednji put je zatvorio svoje oči. Lastovca pamtimo kao ‘tvrdog’ i objektivnog, strogog i poštenog, a u prvom redu čovjeka od riječi. Kako je rekao, tako je i bilo. Principijelan od početka do kraja. Zdravko prijatelju, neka ti je laka hrvatska zemlja, tvoj sin Ivo i mi, nastavljamo za Konavle – napisao je konavoski načelnik Božo Lasić.

U jesen 2019. gospar Zdravko je u razgovoru za Dubrovački govorio o značenju ribolova za njegovu obitelj, podrijetlu svog nadimka i još mnogočemu:

Zdravko Cvjetković Lastovac s unukom Matejem

Cropix/

U nastavku donosimo Cvjetkovićev razgovor u kojemu mu se pridružio i tada sedmogodišnji unuk Matej:

- Lako je naći najstarijega, ali znate li tko je najmlađi ribar u Moluntu? Bit ćemo vaš džoker i kao u kvizu ‘Milijunaš‘ odgovoriti jednostavno i precizno – to je Matej Cvjetković. Sedmogodišnjak, učenik prvog razreda Osnovne škole Gruda i veliki zaljubljenik u more. Nema sumnje, povukao je đedov gen za ribe, još od dječjeg vrtića hrabro stoji ‘ za timunom‘ leuta koji po akvatoriju Molunta lovi riblja jata svih vrsta i tonaže:

- Takav je i gotovo. Đe đed okom, tu on skokom. Već tri ljeta Matej se svako drugo jutro diže u 4 ujutro za ić‘ na ribanje. Toliko mu se omililo da pođe leć‘ s đedom da ovaj ujutro ne pobjegne na more bez njega. Ima mali svoj krevet u probi barke, a leut ‘vozi‘ još od pete godine k‘o veliki. Kako samo vesla! Dok je iš‘o u vrtić, zimi bi, kad se love bukve, doš‘o iz vrtića, presvuk‘o se i po mraku na pos‘o. Čudo je naš Matej – hvali na sva usta unuka- ribara baka Jelka, supruga i desna ruka domaćina Zdravka Cvjetkovića Lastovca, ribara veterana koji, kad nije na moru, s balkona obiteljske kuće na ulazu u Molunat budno motri svoj mandrač.

Mandrač u Moluntu

Cropix/

Tog dana, dosta skraćenog zbog zimskog računanja vremena, barke su mirovale, a razapete mreže se sušile za nove izazove. Matej ne taji da jedva čeka kad će opet zaplovit‘ na debelo more. Đed Zdravko otkriva njihov mali ritual:

- Matej živi za ribanje. Kad se vratimo s mora, on popije Cedevitu, ja se počastim kavom i idemo dalje. Dok je bio manji, znao bi reć‘ ‘ajdemo stavit ribu na sat!‘. Mislio je na vagu, kazaljka se pomiče kad mjeriš ulov, a njega je to podsjećalo na sat – prisjeća se đedo početaka unukove ribarske karijere. Matej je sin najstarijeg Zdravkova sina Iva. Srednji Zdravkov sin je Antonio, najmlađi Marko, a sve ih je, kaže otac, othranila riba.

- Drvena barka se u našoj kući tretira k‘o čovjek. Kad se slomije barka, k‘o da je kapsa u kući – kaže domaćin koji je prebrodio mnoge životne fortunale da bi došao do onog što danas ima:

- Cvjetkovićima je ribanje oduvijek bilo izvor egzistencije. Generacijama nas je riba školovala, obnavljala nam je flotu, gradila kuće, kupovala auta, sve bez ijednog kredita. Žena i ja sad smo u penziji, zajedno skupimo nekih 5 tisuća kuna, ostalo je sve od ribe i ovog jednog apartmana koji iznajmimo. A danas svega fali. I ribe i radne snage i zdravlja, ali držimo se – govori Lastovac, povjesničar hobist i veliki poklonik tiskanih medija. Bez Slobodne Dalmacije mu ne može proći dan, tjedan je redovito u znaku Dubrovačkog...

Zdravko sa suprugom Jelkom

Cropix/

Objašnjava nam Zdravko rado tajnu svog nadimka. Preci su mu 1818. s pučinskog otoka doselili u Konavle. Bilo je to doba kopača salitre, kad su muški i to oni najjači, trbuhom za kruhom većinom išli u Čile, a neki su se, eto, iz Kalifornije vratili doma s 4,5 oka zlata (nekih kilo i kvarat težine) i kupili zemlju gdje je danas kuća Cvjetković. Ribalo se oduvijek i redovito bilježilo rekorde. Tamo 1980-tih znalo se uloviti tonu ili dvije orhana, do rata na vagone sitne plave ribe. A bilo je i teških trenutaka:

- Prije 15 godina nas je pogodila strašna pulenata, grđe smo stradali nego od četnika, sve nam je polomilo, ali smo se oporavili i danas smo tu – priča Zdravko Cvjetkovića kojega dobro znaju i Konavljani i Dubrovčani s peskarije u Gružu. Ljuti se na spomen odlaska mladih u Irsku:

- Meni su 62 godine, sjećam se Agruma, Budućnosti, Rudina...uzeli bi dvije fete mortadele, malo sira u kruh i ajde radit. Danas svi izvolijevaju, misle da će im bit bolje, a krivo misle – reći će.

Koja se riba najradije jede u ribarskoj kući, pitamo Lastovca koji bez zadrške kaže:

- Meni je najdraža tabinja! Nema joj premca. Nakon nje ide škaram, pa zubatac, kjernice i tako...ali tabinja je tabinja. Tko je nije probao, ne zna što propušta – veli iskusni ribar dok hvali ribu koja je inače pomalo podcijenjena u našem Jadranu.