Ako vikend osvane sunčan, a nemate što drugo činiti i volite boraviti u prirodi, đir Ćirovom stazom od Vojskog dola do Mihanića je sjajna ideja. U jednom smjeru to je 3 i pol kilometra šetnje po ravnom, za što čovjeku prosječne kondicije treba između 30 i 40 minuta.
Putem zadivljuje pogled na konavoske ljepote - Konavoska brda i polje, pitoma sela i more čiju površinu pozlaćuju zrake jutarnjeg sunca. Ako krenete od Vojskog dola, gdje je nekad radio dobar restoran koji je sada zatvoren, desno od staze cijelo vrijeme će vas pratiti i pogled na Zračnu luku Ruđer Bošković.
Do Vojskog dola dolazi se cestom preko Zvekovice i Uskoplja. Kad krenete serpentinama uzbrdo, prema Dubi Konavoskoj, putokazi će vas povesti prema selu Šilješci i Vojskom dolu. Početak Ćirove staze je dobro obilježen, a ima i dovoljno mjesta za parking. Tog jutra kad smo krenuli nismo sreli nikoga, ni čovjeka ni životinju, i tako je ostalo sve do povratka na početnu točku, kad smo se pozdravili s nepoznatom ekipom šetača koji su tek krenuli u đir.
KILO KAMENA, KILO ZLATA
Uz ostale mirise ljekovitog bilja koje raste uz stazu, miris kadulje širi se najintenzivije. U zelenilu pored puta često zašuškaju gušteri, ali i pokoja zmija, pa valja biti oprezan ako poželite ubrati poneku grančicu jer nikad ne znate je li se neki zmijoliki stvor izašao sunčati.
Putem ima nekoliko klupa za predah, a na dva mjesta stoje klupe i stolovi za marendanje, s prekrasnim pogledom na Konavosko polje koje se ispružilo između bivše željezničke pruge i mora. Odrona, koji su se prije znali dogoditi, nije bilo, a staza je dobro održavana i prohodna.
Pri kraju staze, nad Mihanićima, a koja inače vodi sve do Crne Gore i Nagumanca, tri su tunela različite dužine: prvi, iz smjera Vojskog dola, je Zelenikovac, drugi je Vratnice dug tek 38 metara, a treći tunel Mihanići. Ovaj potonji je i najduži - dug je 417 metara i nije za one slabijih živaca jer je u potpunom mraku u kojem živi kolonija šišmiša. Plašimo jedni druge uzvicima ‘ćihu ćihu ćihuhu‘, kao da iz mraka dolazi fantomski Ćiro, a nemamo se kamo skloniti. No, kako je pruga bila predviđena za brzine do 20km/h, bilo bi mu teško sustići i prosječnog trkača.
Tunel u Mihanićima bio je najzahtjevniji građevinski podvig na dionici pruge koja završava u Crnoj Gori. Na ovom mjestu pruga u stijeni ide u krivinu i zaokreće natrag prema Cavtatu. Ukopan je u živoj stijeni u dužini većoj od 400 metara, pa možemo samo zamisliti koji je to posao bio. Povijest bilježi da su inženjeri upozorili Austro-ugarskog cara Franja Josipa I. da će investicija biti preskupa jer će se kilo iskopanog kamena morati platiti kilom zlata, ali kao što i danas svjedočimo, nije odustao.
Tunel Zelenikovac dug je 253 metra i na jednom mjestu dobro osvijetljen, a na tom je mjestu kulisa s fotografijom starog Ćira s kojim se možete fotografirati za uspomenu. Na izlazu iz trećeg tunela dočekat će vas impozantna Vaha - očuvana utvrda s dvjema kulama. S tog mjesta smo se vratili natrag, tako da smo ukupno prehodali oko 7 kilometara u dva sata lagane šetnje s odmorom.
PAMETNE KLUPE I NEOBIČNI BOROVI
Zadivljuje činjenica da su tuneli prokopani ručno. Ćirova pruga koja je vodila ovom rutom bila je jedna od zahtjevnijih svoga vremena. Građena u Austro-Ugarskoj, danas, iz perspektive modernog doba i snažnih građevinskih strojeva, izgleda nestvarno da su godine 1898. uspjeli izgraditi željezničku prugu na ovakvom terenu. Završili su je za samo tri godine, a pruga je u promet puštena 1901., dok je zadnji vlak prošao ovom rutom 1968. godine. Konavoski dio trase spada pod željezničku dionicu Donja Glavska (BiH) – Zelenika, Boka kotorska, a ogranak je pruge Sarajevo – Zelenika. Odvojak dubrovačke željeznice Gruž – Uskoplje (BiH) prometovao je još nekoliko godina nakon zatvaranja odvojka Donja Glavska – Zelenika, pa se iz Dubrovnika još moglo putovati sve do 30. svibnja 1976. godine kad je, na svekoliku žalost stanovnika ovoga kraja, ukinuta i ova dionica.
Duž cijele staze postavljena je ograda pa se osjećate sigurno, ali je uputno ne naslanjati se previše na nju jer, ako popusti, morali bi se pretvoriti u sokola da preživite. Duž cijeel staze je postavljeno nekoliko pametnih klupa na kojima možete napuniti svoje mobitele, te dvije punionice za električna bicikle - ako ste se slučajno odlučili za tu varijantu. Kad baš zatopli, valjalo bi se oboružati nekim suncobranom jer duž cijele staze nema nikakve nadstrešnice niti hlada, a čim nastupi proljeće, više nije uputno šetati ovuda jer, kako kažu oni koji su već bili, ima dosta zmija. Neki se borovi uz stazu skupa s krošnjama drže neobično uspravno, kao mladenka pred oltarom; sjene ograde na jutarnjem suncu daju stazi privid davno nestale željezničke pruge. Za ljubitelje prirode, mira i izolacije, pa i samoće, užitak je zagarantiran!
