Mlada 26-godišnja Petra Ljubić socijalna je radnica u Domu za starije u Konavlima koji je zaraza covidom-19 još prošle godine pretvorila u privremeni covid bolnički odjel. Sa starijim se kolegama lani suočila s neočekivanim novim radnim iskustvima, pa su se i iskusniji od Petre snalazili kako su mogli. Ipak, stvari se polako vraćaju u normalu i u Domu na Grudi. Korisnici su procijepljeni, dopušteni su posjeti, a polako i društveni život pa je Petra već organizirala i izlet na Prevlaku. „To vam je naša Petra, ona o svakome vodi računa. Ma, za svega je!“, kažu o njoj korisnici Doma.
Kako ste se odlučili za ovaj poziv, kako je mladoj djevojci raditi sa starijim osobama?
- Prilikom odabira fakulteta privukao me je socijalni rad prvenstveno zato što je to profesija usmjerena ka promicanju društvene promjene kao i osnaživanju ljudi kako bi se pridonijelo povećanju kvalitete njihovih života. Socijalni rad me je privukao i zato jer se može primjenjivati u skoro svim segmentima života.
Jako mi je lijepo raditi sa starijim ljudima, svaka osoba ima svoju životnu priču, oni su populacija od koje se svakako može puno toga naučiti. Također, starija životna dob može biti i jako aktivno razdoblje, ispunjeno raznim događajima i aktivnostima. Baš zato je rad sa starijima toliko zanimljiv i opsežan.
Socijalni radnici koji poput Vas rade u domovima za starije osobe, sada su posebno izloženi zbog pandemije. Kako ste organizirali rad u Domu u uvjetima izolacije korisnika?
Rad u Domu Konavle za vrijeme covid infekcije je bio organiziran na jedini mogući način u tom trenutku. S obzirom na to da je veliki broj djelatnica bio pozitivan, s preostalim djelatnicima radilo se kroz smjene. Zbog potreba posla osoblje tih dana nije poznavalo radno vrijeme, bilo je na raspolaganju kad god je trebalo. Zbog nedostatka osoblja načelnik Općine je ravnateljici omogućio zapošljavanje potrebnog broja djelatnika, što nam je tad uvelike olakšalo rad. Općina je pomogla i dodatnim sredstvima za nabavku potrebne opreme, a i Dom zdravlja opremom i osobljem. Korisnici su bili izolirani u sobama, a biti izoliran i duže vrijeme ne vidjeti članove obitelji je izuzetno teško. Ipak, naši korisnici su cijelo vrijeme bili razumni i strpljivi. Kontaktirali su sa svojima telefonom, nekad bi rodbina došla ispred Doma pa bi im se korisnici javljali s prozora soba. Svi su sada sretniji jer su posjeti opet uspostavljeni. Nadamo se da više neće biti potrebe za zatvaranjem.
Konavoski je dom specifičan zbog atmosfere zajednice koja u njemu vlada – gotovo svi se korisnici poznaju čitav život, poznaju vas koji u Domu radite, vaše roditelje i šire obitelj. Jesu li takva poznanstva ključna za dobrobit starijih u ovim prilikama?
U Domu je jako puno korisnika iz Konavala, ali ima i onih iz drugih mjesta koji se nisu poznavali prije dolaska ovdje. Međutim, apsolutno nikakva razlika se ne može primijetiti jer među svima vlada obiteljska atmosfera. Uvjeti života koje nam nameće pandemija koronavirusa za korisnike su iznimno teški i naporni, mada su prijateljski odnosi između samih korisnika, ali i između korisnika i djelatnika zasigurno pridonijeli kvaliteti života u domu.
U dva vala pandemije gotovo svi su korisnici bili zaraženi, no u godinu i pol dana malo ih je preminulo. Bez sumnje je rad osoblja tomu pridonio, no što je za Vas bilo najvažnije? Što bi se moglo primijeniti drugdje i u sličnim okolnostima?
U naš Dom virus je „ušao“ krajem studenog prošle godine, kada je većina korisnika oboljela. U samom početku bolesti i trenutku saznanja o covid pozitivnim korisnicima i djelatnicima velika većina nije imala nikakve simptome, a preostali su imali blaže. Zbog takvog stanja, odluka je bila da svi korisnici ostaju u Domu, a da se samo teži slučajevi upućuju u Opću bolnicu Dubrovnik. Odmah je u Dom došao stručni tim iz bolnice koji je dao smjernice za daljnji rad, a potom su brigu i liječenje korisnika nastavile odabrane liječnice obiteljske medicine u suradnji s osobljem Doma.
Od ukupnog broja zaraženih korisnika, kojih je bilo 56, preminulo je njih četvero. Možda će nekome statistički ta brojka izgledati mala, međutim to su ipak četiri izgubljena života koja su bila dio naše zajednice i zbog čijeg gubitka nam je silno žao.
Socijalni radnici posljednjih su tjedana u središtu pažnje zbog tragičnog slučaja djevojčice pretučene u obitelji. Vaše kolege koje rade s obiteljima pod nadzorom socijalnih službi na izravnom su udaru javnosti. Imate li Vi iskstvo rada sa socijalno ugroženima? Što u Centrima za socijalni rad kažu za nastalu situaciju?
Socijalno osjetljive skupine su uistinu brojne u društvu, osobno imam iskustva u radu s osobama starije životne dobi, a ako mislite na rad sa žrtvama obiteljskog nasilja, tu se moje iskustvo temelji na praksi koju sam obavljala tijekom fakulteta i kraćem dijelu pripravničkog staža u Centru za socijalnu skrb. Kolegama u Centrima za socijalnu skrb sigurno nije lako zbog nastale situacije, prvenstveno zato što je događaj s djevojčicom uistinu tragedija i svakoga pogađa s ljudske strane, a socijalni radnici su ti koji se s osobama u ovakvoj vrsti rizika vrlo često susreću.
Koliko je teško socijalnim radnicima u Centrima kvalitetno raditi posao koji ne pita za vrijeme, niti dan u tjednu ako treba intervenirati u nekoj obitelji radi zaštite?
Moje dosadašnje radno iskustvo u struci sastojalo se od rada u domu za starije, a u Centrima sam više puta odrađivala fakultetsku praksu, kao i kraći dio pripravničkog staža, tako da se ne osjećam potpuno kompetentnom pričati u ime mojih kolega. Mogu tek potvrditi koliko je zapravo njima teško, ali i reći da rade jedan uistinu zahtjevan posao. Godinama se priča da su uvjeti rada u sustavu socijalne skrbi neadekvatni. Često se mijenjaju zakoni ipropisi, neki su postupci administrativno prezahtjevni i predugo traju. Nikako da se stvari pokrenu i da se krenu „rješavati“ kako bi se poboljšali uvjeti i kvaliteta rada stručnjaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....