Nakon što nije upisala željeni fakultet, Branka se odlučila na nesvakidašnji pothvat: "Svakodnevno sam dobivala male znakove koji su me uvjerili da je ovo moj put"

Nakon što nije upisala željeni fakultet, 20-godišnja Branka Kalogjera iz Korčule odlučila se na nesvakidašnji pothvat – volontiranje u Africi. U gradu Arusha na sjeveru Tanzanije živi i radi već dva tjedna.

Korčulani dobro znaju Branku, mladu i talentiranu umjetnicu s fotoaparatom u ruci, no malo je tko očekivao da će 2024. godinu započeti u dalekoj Africi.

„Oduvijek sam željela volontirati u Africi, no nisam se usudila napraviti prvi korak. Nakon što nisam upala na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer fotografija, odlučila sam godinu iskoristiti na drugačiji način. Zadnjih šest mjeseci svakodnevno sam dobivala male znakove koji su me uvjerili da je Afrika moj put“, zaneseno priča Branka.

Uskoro se počela raspitivati kako se prijaviti za volontiranje, a u tome joj je pomogla Petra Bosnić, još jedna Korčulanka koja je volontirala u Africi prije gotovo dvije godine. Platila je godišnju članarinu za jednu svjetsku platformu s pomoću koje se pronalaze domaćini.

„Da pojednostavim, s pomoću platforme filtrirate gdje otprilike želite ići i što želite raditi te odaberete domaćina. Domaćini imaju recenzije i ocjene pa se ubrzo njihov izbor suzi, no pronašla sam jednog koji mi je odgovarao, u Tanzaniji“, prisjetila se.

Iako se Afrika sve češće spominjala kao mogućnost, priznaje nam kako nitko zapravo nije vjerovao da će to i napraviti, pogotovo njena obitelj. Branka ima sestru blizanku Mirnu i još jednu stariju sestru Saru, obje su studentice u Zagrebu, majku Sandru i oca Ratka, inače direktora Radija Korčule. Kaže nam da su sestre bile upućene u njene aktivnosti, no, dok nije kupila avionsku kartu i same su bile sumnjičave. Roditelji su, ipak, druga priča.

„Mama i tata u početku nisu vjerovali, a onda su se prepali. Rekla sam ih da ih razumijem, ali da ne prenose na mene strah i nervozu. Na kraju su odlično podnijeli moju odluku, a čini mi se da se nitko ni od prijatelja nije naročito iznenadio“, otkriva nam smijući se ova neobična otočanka.

Uz pomoć Petre i interneta, Branka je odabrala školu u Tanzaniji u kojoj će podučavati djecu, a od domaćina je dobila smještaj i tri besplatna obroka dnevno. Nakon višednevnih priprema, letjela je iz Zagreba do Dohe, potom od Dohe do glavnog tanzanijskog aerodroma Kilimandžaro gdje je Branku čekao organizirani taksi kojim se otprilike jedan sat vozila do grada Arushe.

Već tijekom vožnje taksijem, Branka je shvatila da je zemlja u koju je došla sasvim drugačija od one u kojoj živi. Tanzanija je nastala 1964. godine ujedinjenjem dvije države koje su stekle nezavisnost od Velike Britanije, Tanganjike i Zanzibara. Tako je nastao i naziv Tanzanija. Osim po svjetski poznatim prirodnim ljepotama, Tanzanija je poznata i po jednom od najnižih dohodaka po glavi stanovnika u čitavoj Africi. Arusha je grad na sjeveru zemlje u blizini granice s Kenijom, ima oko 270 tisuća stanovnika i svi su uglavnom jako siromašni. Struje i vode, na način na koji smo naučeni, na zapadu nema, tek povremeno, nema skupe odjeće i automobila kao ni ubrzanog načina života.

„Vozeći se taksijem osjećala sam se kao u nekom paralelnom svemiru, svjesna prijašnjeg načina života, ali također svjesna da baš nikakvu sličnost ne mogu pronaći s Europom, kamoli s Hrvatskom. Jako je vruće, ljudi sjede u hladovini potpuno opušteni ne znajući za vrijeme. Svugdje oko nas su krave jer se njihovo bogatstvo mjeri u kravama, ali nisu poput naših krava, mršave su i suhe“, ispričala nam je.

Branka se smjestila u svoju sobu kod domaćina koju dijeli s još dva volontera s Kariba. Bila je, ističe ozbiljno, svjesna gdje ide i spremna na različite uvjete kojima se spretno prilagodila pa se na ništa posebno ne žali. Soba joj je dobra, kaže skromno, WC je čučavac što joj je teško palo, ali snalazi se, a tuširanje s kantama, odnosno polijevanje kišnicom je pravi užitak i zabava, ističe! Voda iz slavine se ne smije piti, kupuje flaširanu, a hrana je odlična, priča nam smijući se, jedu se mahunarke, puno graha i riže, gulaš i krumpir i porcije su prevelike.

„Moram im reći da smanje porcije, kod njih se ništa ne baca i jako cijene hranu. Zapravo sve jako cijene, šokirana sam koliko su ljudi sretni, nasmijani i veseli. Nema nikoga iz Hrvatske, a bijelca sam srela samo jednom u dućanu. Privlačim pažnju jer sam bjelkinja, to je svima jako zanimljivo“, priča nam zadovoljno ističući kako i za domaćina ima samo riječi hvale.

Škola u kojoj volontira priča je za sebe. Novac za školu pomoću kampanje i donacija prikupio je mladi Hvaranin Romano Malečić, a onda je i vlastitim rukama izgradio 2021. godine. Romano je, otkriva nam Branka, u Arushi trebao ostati tri mjeseca, na kraju je gradeći školu u gradu boravio osam mjeseci jer mališanima u Tanzaniji škola nije samo mjesto učenja, već i jedino mjesto gdje imaju osigurani obrok.

Zadatak volontera je podučavati djecu, a kako je službeni jezik svahili, uglavnom se sporazumijevaju na engleski dok djeci njihovi učitelji prevode. Volontiranje se u školi dijeli na podučavanje nogometa, umjetnosti te osnova matematike i engleskog. Budući da ima smisla za svaku vrstu umjetnosti, tako je dobila zadatak ocrtati zidove škole na kojima trenutačno radi obitelj slonova, a planira ih u potpunosti dekorirati. Vikendom kad škole nema, Branka istražuje Tanzaniju pa se tako oduševila safarijem, no djeca je još uvijek najviše vesele.

„Djeca su nevjerojatna. Dok sam u svojoj sobi čujem ih kako se smiju, igraju nogomet, kao da uživaju u svim blagodatima. Puna su ljubavi koju prenose dodirom i osmijehom bez imalo zloće u sebi. Jako su pažljiva i brižna, željna su znanja i, naravno, vesela kao i svi ljudi ovdje“, zaključila je.

Brankino veselje i iskrenost umirili su i njene roditelje koji sad malo „lakše dišu“, no ipak jedva čekaju njen povratak.

„Nismo vjerovali da će se ta njena mladenačka ludost i ideja realizirati dok nije kupila kartu. Čak ni tad nismo bili uvjereni da ide. Sreća što postoji internet pa se možemo čuti i to kad ima struje. Kad nema struje ni interneta, nervozni smo. Zabrinuti jesmo, ali smo i ponosni na nju“, priznao je Brankin tata Ratko.

Put u Afriku Branka je financirala sama radeći tijekom ljetne sezone u rodnoj Korčuli, a koliko će se zadržati u Arushi još uvijek ne zna. Najskuplja stavka je, kaže, avionska karta koja je koštala više od tisuću eura. Osim za volontiranje, upoznavanje novih kultura i širenja vlastitih vidika, Branka će ovo putovanje iskoristiti i za svoju foto mapu za upis na fakultet. I ne samo to! Kako doznajemo, uskoro pokreće i kampanju prikupljanja sredstava za potrebe djece u Tanzaniji.

„Romanu se odužilo, ostao je osam mjeseci jer je gradio školu. Moj plan je ostati dva mjeseca, viza mi traje tri mjeseca tako da ne znam. Vidjet ćemo“, zaključuje zagonetno.