StoryEditorOCM
NeretvaNESVAKIDAŠNJA PRIČA |

ANA VULIĆ DAMTARE Odrasla je u Splitu, školovala se u Kini, udala za Afrikanca, živi u Metkoviću i radi na gradilištu Pelješkog mosta

Piše Silvana Uzinić/SD
3. ožujka 2020. - 20:27
Ovo je priča o tome kako nogometni balun, kad je šut dobro usmjeren, nekoga može dovesti do Pelješkog mosta. Jer baš tako bi se mogla sažeti storija o Ani Vulić Damtare, koja je na trenutačno najvećem gradilištu u Hrvatskoj jedna od nekoliko prevoditelja koje je angažirala kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation, piše Slobodna Dalmacija.

Anina veza s nogometom je čvrsta, a odlučujući vezni na njezinu životnom putu je otac Kazimir Vulić, nekadašnji igrač, koji je dio sportske karijere u devedesetima proveo i u dresu Hajduka. Prethodno je Kazimir igrao za Rijeku pa se ondje oženio, a u tom gradu mu se rodila i kći. Prelaskom u poljudski klub, obitelj se seli u Split i unatoč povremenim seljenjima danas ga smatra svojim gradom. Kazimir je karijeru nastavio kao igrač i završio je kao trener u Kini, koja je već na prvu loptu ostavila jak dojam na djevojčicu Anu.

- Prvi put sam bila u Kini kao desetogodišnjakinja, ostali smo nešto malo više od mjesec dana i sjećam se da su svi bili jako ljubazni i topli prema nama iako tada još nisu bili navikli na drugačije od sebe. Moji mama i brat su plavokosi, što je njima jako neobično. Bilo je to u gradu Chengdu. Mene je odmah zainteresiralo sve što sam vidjela i već tad sam utuvila u glavu da ću jednog dana govoriti kineski. Sjećam se da sam precrtavala njihova slova. I čim sam se vratila u Split, tražila sam gdje ću učiti jezik. Pronašla sam jednu ženu udanu za Kineza koja mi je davala individualne satove. Zatim sam tek u srednjoj školi uspjela otići na mjesec dana u Peking - priča Ana.

image
CROPIX


Četvrti srednje je, zahvaljujući učeničkim razmjenama, završila u SAD-u, gdje je, priča nam, bjesomučno tražila mogućnost studiranja u Kini uz stipendiju. Napokon, uz pomoć majke Sandre uspijeva pronaći stipendiju za Hrvate koja uključuje prvo godinu dana učenja jezika, a zatim četverogodišnji studij i tako stiže u grad Nanjing.

- To je bilo prekrasno razdoblje učenja i adaptiranja na Kinu. Nanjing i Peking smatraju idealnim za učenje jezika jer nema puno dijelekata. Tu sam upoznala i budućeg supruga, a grad je udaljen od Šangaja jedno sat i po. Nakon te godine dana dobila sam priliku za studiranje u gradu Jinhua koji je selo u odnosu na Nanjing, doduše selo od četiri milijuna stanovnika. Uz to, kampus je bio izoliran, nije bilo aerodroma, ne mogu reći da sam baš bila presretna pa sam uporno tražila premještaj što kod njih baš i nije tako lako. Konačno sam odlučila prekinuti stipendiju i otišla sam na jug u grad Guangzhou, koji je nešto oko sat i po vlakom udaljen od Hong Konga - govori Ana.

Priča kako se u tom gradu dijelom financirala podučavajući engleski, a nakon nekog vremena dobila je ponovno punu kinesku i hrvatsku stipendiju za fakultet Sun Yat-sen. Završila je studij poslovnog kineskog i savladala oko šest tisuća kineskih slovnih znakova.

Oboje govorimo kineski

- U početku je bilo jako teško, jer tek posljednjih godina u većim kineskim gradovima postavljaju, na primjer, putokaze na engleskom. Kineski je stvarno težak jezik i da ga ne govorim, brzo bih ga zaboravila. S ovim poslom na pelješkome mostu zbilja sam imala sreće jer sada ga svakodnevno koristim. A s vremenom mi se i muž zaposlio ovdje pa i on nastavlja govoriti kineski, što je dobro...

Anin muž Talman je inače Afrikanac iz Toga, koji je također u Kinu došao studirati, ali je ostao ondje raditi u jednoj uvozno-izvoznoj firmi, što mu je naknadno pomoglo da ga godinu dana nakon Ane angažiraju na gradilištu mosta.

A Ana je posao dobila zahvaljujući kontaktima s jednom tvrtkom koja je podizvođač radova na pelješkome mostu. Jedno vrijeme živjela je radi supruga s malim djetetom na relaciji Kina - Hrvatska, a sada žive u Metkoviću.

image
CROPIX


- Izvrsno se osjećamo ovdje, trogodišnja kći Larissa Diem ide u vrtić, ja radim u Brijesti na pelješkoj strani i svako jutro brodom idem na posao. Ponekad nam nedostaje veći grad, pogotovo volimo Split. Tu otac ima školu nogometa...

Ana i Talman vjenčali su se u matičnom uredu u Hong Kongu, a kada most spoji hrvatski teritorij, što je predviđeno u ljeto 2021. godine, njih dvoje obavit će, kažu, jedno vjenčanje u Splitu i jedno u Togu. U kući govore engleski, a kada im ponestane riječ, pomognu se kineskim.

Među kineskim radnicima osjećaju se, kažu, vrlo prijateljski i ponosni su što su dio povijesti. Inače, ona radi na odjelu za geodeziju, ali kontaktira i s ostalim zaposlenicima.

Ima ih puno iz Wuhana, grada u kojemu je izbila epidemija koronavirusa, ali nije do sada čula da je neki od radnika primio loše vijesti iz domovine. Čak i da jest, ne bi smio otići u domovinu, sada je to strogo zabranjeno. Nitko ne dolazi niti tko odlazi. Komuniciraju s prijateljima u Kini preko svoje mreže WeChat.

- Ja ih redovito pitam za obitelj. Oni su izuzetno uviđavni prema okolini, tako da su sada reducirani i njihovi izlasci ovdje - potvrđuje nam Ana, koja se, naravno, niti najmanje ne plaši virusa.

Preko ‘ćao’ do Dubrovnika

- Ništa ne utječe na njihov rad, oni su posvećeni poslu do te mjere da rade čak i kada im to nije obveza. Često pričam kako sam se, dok sam živjela u Kini, čudila njihovim graditeljskim pothvatima i brzini izvedbe. Ja se zaletim u Split na nekoliko dana, a kad se vratim, u mom susjedstvu bude gotova višekatnica. A kod nas, evo konkretno na Žnjanu, godinama se stvari ne miču s mjesta.

Ana o životu u Kini priča u superlativima. Mada je živjela u milijunskim gradovima, nikada nije strepjela za sigurnost, svaki studentski kampus ima svoje jezero okruženo stablima... Jako se pazi na čistoću okoliša. Posljednjih godina u nekim gradovima žive sve rase, ali Kinezi su tolerantni i inkluzivni. Spremni su pomoći.

image
CROPIX


- Za ovaj posao sam morala savladati veliki dio kineskih riječi s područja građevine, kolege i ja kupovali smo dodatne englesko-kineske rječnike – smije se Ana, a mi je pitamo da nam kaže nekoliko riječi.

- Kako se kaže zabijanje pilota?
- Da zhuang.
- Skela?
- Zhi jia.
- Most?
- Qiao.
- Ćiao?
- Tako nekako.

Znači, za jedno dvije godine mi ćemo preko “ćao” do Dubrovnika, a naša Ana tko zna.

- Iako puno volim putovati, bilo bi mi najdraže ostati u Hrvatskoj. A bilo bi idealno kad bi to bilo na način da Kinezi u nas dobiju još neki kapitalni projekt - kaže 29-godišnja Ana, donosi Slobodna Dalmacija.

Možda se i njoj i nama posreći.
29. studeni 2024 05:26