Od lipnja ove godine, u Poduzetničkom inkubatoru Ploče u sastavu Centra za poduzetništvo Dubrovačko – neretvanske županije, nova “stanarka” nudi usluge koje do sada nisu imali u svome gradu. Ljubica Barbir, Splićanka koju je životni put doveo na ušće Neretve, fotografira bebice, dječicu, trudnice i cijelu obitelj. Krštenja, manja vjenčanja te zaruke također su dio palete usluga kao i tematska fotografiranja, božićna fotografiranja, a uskoro i uskršnja te mnoge druge ideje su tu čim uhvati slobodan trenutak.
Ljubica u svom “kutku kreativnog izražavanja u kojem se i vile znaju zaigrati mašući svojim čarobnim štapićima”, strpljivo priprema nemirnu i razigranu dječicu da se pred njenim objektivom predstave u najboljem izdanju.
A Ljubica je zapravo učiteljica, koja je u struci punih 17,5 godina radila kao zamjena. Nemogućnost dobivanja stalnog posla prisilila ju je da ovlada tajnama fotografije i otkrije još jedan skriveni talent.
Stažistica i gorostas
“Majka sam dvoje divne, pubertetski usmjerene djece (mnogi roditelji će razumjeti), supruga beskrajno podržavajućeg čovjeka, s visokim pragom tolerancije. Nakon toga sam kćer velikih životnih učitelja, a onda tek i sama učitelj te na kraju (ili sreću) fotograf”, kaže nam ova svestrana splitska Pločanka, koja se još kao djevojčica igrala učitelja te proletjela kroz osnovnu školu i gimnaziju čvrsto vjerujući kako će diploma Učiteljskog fakulteta u Splitu biti ostvarenje snova. Stažirala je u svojoj “kvartovskoj” školi, udala se za “gorostasa visoke tolerancije” i otišla u Ploče na posao voditelja u osiguranju gdje je radila u Splitu tijekom studija. Tu je pokazala odličnu radnu organiziranost i sposobnost koju je kasnije još razvila.
“Zbog navedenog posla i obećanja odbila sam posao u “kvartovskoj” školi, koji se poslije pretvorio u stalno radno mjesto za nekog drugog. Radila sam savjesno u osiguranju i nakon dvije godine i jednog djeteta okrenula se školi i zamjenama za sve predmete u osnovnoj školi. Sjetim se nekad, kako bi me ravnateljica u školi u Gradcu, zvala kameleon, toliko mi je brza bila preobrazba”, prisjeća se Ljubica.
Kako su godine prolaze, a internet postajao sve prisutniji u našim životima, tako je i ona slučajno naletjela na svjetski poznatu fotografkinju Anu Brandt i njene edukacije. “Zaradim na zamjenama pa uložim u edukacije, krene ringišpil kojim suprug nije bio oduševljen, ali je stoički sve podnosio. A gdje je tu fotografija? Rasla je sa mnom kako je rasla i moja želja za prekidom uzaludne potrage za poslom.
Naime, dijete sam učiteljice fizike i tehničke kulture koja je u počecima rada u jednom malom mjestu, gdje je upoznala oca, osnovala Foto sekciju i tako mi u pamćenje utisnula fotografije koje smo kroz djetinjstvo uvijek listale. Svaka je imala svoju priču, a moje oči punile su se živim slikama.
Danas u studiju imam mamine i tatine fotoaparate kao podsjetnik ljubavi”, kaže nam Ljubica koja obožava fotografirati život, krajolik, ljude, a ponajviše dječicu “nastojeći pridobiti obrise djetinjstva koje smo i mi nekada poznavali. Kao učitelj pozvana sam širiti zraku maštovitosti pronađenu u zjenici dječjih očiju pa ako pogledate bliže, možda budete te sreće pa je i sami pronađete”.
Vrijeme je prolazilo, punih 12 godina, na otvorena radna mjesta primali su se tehnološki viškovi. “Isplakala sam se, stisnula srce te se zaputila na Algebrino učilište po diplomu Specijalista digitalne fotografije i obrade te slijedom toga i Web dizajna. Web stranica je oblikovana, čeka samo brata IT-ovca da je plasira pred ‘zjenice’ svjetla.
Kako s ovim uvjerenjima ne možete otvoriti obrt za fotografsku djelatnost, upisala sam srednju fotografsku školu te osim gimnazije sada imam još jednu završenu srednju, baš kao i moj tata, koji je oduvijek bio predmet obiteljskih šala zbog toga”, otkriva ova neumorna žena.
Ovo je bio pun pogodak
S diplomom u ruci i skupljenim znanjem otvorila je obrt, prijavila se za poticaj za samozapošljavanje te na natječaj za poslovni prostor u Poduzetničkom inkubatoru u Pločama i na njeno veliko oduševljenje, prošla na oba polja. Zahvalna je Mariji Grgurinović Bebić, ravnateljici Poduzetničkog inkubatora, koja je odvojila slobodno vrijeme i pomogla joj prilikom poslovnog plana jer kao učitelj ne pliva u tim vodama. Zahvale idu i direktorici županijskog Centra za poduzetništvo Karmen Kutnjak.
“Obitelji koje su se do sada izmijenile ispred mog objektiva samo su dokaz kako je osluškivanje unutarnjeg glasića, bio pun pogodak. Zahvalna sam svima njima i onima koji dolaze. Danas sjedeći u studiju dosanjanog snu znam da ništa nije bilo uzalud. Ni putovanja svaki drugi dan za Split ni učenja u kasnim 30-tima, niti vjera u ljude kao ruku spasa kad je najviše trebalo. Mogu se tješiti kako sam sama sve postigla, ali čvrsta Stvoriteljeva ruka me zasigurno pripremala za ono što slijedi samo što sam ja kucala na jedna vrata dok je On otvarao prozor s najsjajnijim ishodom koji samo Gospodin može i ponuditi. Jedino, i samo ako, Mu se prepustite! Ja sam se prepustila tim čarobnim putevima, neizvjesnima do samog cilja, ispunjajući svaku znatiželju još jednom kapljicom radosti. Moja briga za poslom je prestala, a moja zahvalnost se nagomilala”, ne bez ponosa ističe Ljubica kojoj je ovo bio bio prvi Božić nakon dugo vremena koji nije prošao u razmišljanju kojeg učitelja idućeg mijenja već koju obitelj iduću fotografira..
“Okolnosti se mijenjaju, važno je da je srce u miru i da je krajnji proizvod života pa i rada, ljubav”, zaključila je.