Registrirana je kao klinički psiholog na Novom Zelandu (New Zealand Psychologist Board) i u Australiji (Australian Health Practitioner Regulation Agency), te kao psiholog u Hrvatskoj (Hrvatska psihološka komora) i jedna je od rijetkih registriranih u tri različite komore. Nakon završenog magisterija iz psihologije (klinički modul) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i višegodišnjeg radnog iskustva koje je stjecala u Hrvatskoj, na Malti i Novom Zelandu, radeći u privatnim i javnim klinikama te rehabilitacijsko-edukacijskim ustanovama, 31-godišnja magistra psihologije Ivana Drašković vratila se u svoje Ploče. Da bi se nastavila baviti poslom koji voli i koji živi, koji je, rado će istaknuti, bio njen unutarnji poziv.
Doma nije mogla naći posao
Njenom povratku u Ploče prethodio je hrabar i neizvjestan “izlet” u nepoznato. Danas u džepu drži ponude za rad u privatnim i javnim klinikama u Australiji i na Fakultetu u Melbournu, ali nakon završetka fakulteta u Rijeci nije mogla naći posao u Hrvatskoj. “To je bio razlog moga odlaska. Želja mi je bila Australija, ali zbog zahtjevnog procesa s registracijom u Psihološku komoru, odlučila sam taj proces obaviti u Novom Zelandu. Potrebna sredstva osigurala sam u Malti, najprije radeći u Centru za djecu s autizmom, a onda u privatnoj psihološkoj praksi s odraslima. Nakon toga sam u Novom Zelandu, još uvijek bez registracije u struci, radila kao asistent terapijskog tima u školi za djecu s posebnim potrebama. Dok nisam dobila taj posao uzalud sam poslala više od 250 molbi. A kad sam postala član Komore, ponude su stizale jedna za drugom. Odabrala sam malu privatnu kliniku u Aucklandu, kao klinički psiholog. Radila sam s različitim klijentima, od onih koji su željeli bolje razumjeti sebe, do onih s izraženim problemima s mentalnim zdravljem i nizom dijagnoza”, kaže Ivana i pojašnjava kako u Novom Zelandu ima dosta ljudi koji traže pomoć psihologa.
”Kod njih je veliki problem visoka stopa pokušaja samoubojstava i veliki broj ljudi koji imaju poremećaj raspoloženja. Imaju materijalnu sigurnost, ali moje je mišljenje da društvu nedostaje zajedništvo i osjećaj pripadnosti, koji mi ovdje gotovo pa podrazumijevamo. Puno ljudi se doselilo i prolaze proces prilagodbe. Kulturološke razlike često su vrlo izražene unutar jedne obitelji pa primjerice djeca i roditelji ne pričaju isti jezik i teško se sporazumijevaju. Zbog svega toga liste čekanja su dugačke, a bolnice prebukirane i prihvaćaju samo nekoliko postotaka najugroženijih”, govori nam psihologinja iz Ploča koja je u Novom Zelandu provela 2,5 godine, prije nego se pojavio koronavirus i lockdown, kada se prebacila na online rad.
Bio je to za nju, kako kaže, period koji je iskoristila za preispitivanje životnih prioriteta, kada je zaključila da je važnije da život ima smisao nego da po svaku cijenu bude lagodan. “Kao nacija imamo izgrađenu otpornost na životne izazove i stresne situacije, jer smo prošli teška razdoblja. I danas smo izloženi raznim vidovima nesigurnosti. To jača zajednicu, još uvijek gajimo povezanost, prisnost, iskrenost, otvorenost i direktnost, što su zaštitni faktori. Ipak, za razliku od Novog Zelanda, u Hrvatskoj je mentalno zdravlje još uvijek stigma, nemamo kulturu odlaska u psihologa. Imam dojam da će ljudi lakše posegnuti za tabletom, nego se otvoriti kroz razgovor”, smatra Ivana.
Radni dan u Pločama započinje joj već u 5,30 sati radom s klijentima iz različitih vremenskih zona. “Nužna mi je pauza između klijenata, uglavnom nešto više od sat vremena. To iskoristim za šetnju oko cijeloga grada jer me poznata okolina vraća u autentičnost i prizemljuje me. Poslije podne nastojim ne raditi ništa vezano uz posao. To znači druženje s prijateljima, obitelji, sviranje, čitanje, nevezano uz struku. Ovdje život može biti jako zanimljiv, zimi skijam, ljeti ronim, provodim vrijeme u prirodi. Nisu mi potrebni veliki doživljaji, što manje vanjskih događanja to se više prostora otvara za unutrašnji svijet. Svjesno uživam u ljepotama naše kulture - laganoj kavi i opuštajućoj šetnji rivom, u spontanim susretima, u usputnim razgovorima sa susjedima. Volim mediteransku prehranu i balkansku glazbu. Zadnjih desetak godina sam često putovala i živjela u drugim kulturama, ali ono u čemu pronalazim temeljno ispunjenje i smisao nalazi se ovdje”, uvjerena je.
Uči od klijenata
Smatra da iskustvo života vani mijenja doživljaj života ovdje. “Imam dojam da nismo svjesni što sve imamo u svojoj okolini. Kao da nam je lakše vidjeti ono što ne valja, a “zdravo za gotovo” uzimamo ono što je jako kvalitetno i rijetko. Razumijem da takva percepcija dolazi iz prezasićenosti problemima. Ipak, vjerujem da je moguće primijetiti ono što funkcionira, ne umanjujući očite prepreke. Primjerice, nisam sigurna koliko su ljudi svjesni širokog znanja koje imaju naši liječnici, profinjenih manira koje imaju ugostitelji, visokih kriterija koje imaju profesori na fakultetima, dubokog razumijevanja ljudske patnje koje imaju naši psiholozi i psihoterapeuti.”, poručila je Ivana.
Tijekom zadnjih sedam godina rada, učila je od svojih supervizora s bogatim iskustvom u raznim područjima mentalnog zdravlja (pretežito sistemska i geštalt terapija, neurorazvojna psihologija, CBT, ACT), a imaju iskustvo rada diljem svijeta, od Australije i Novog Zelanda do Engleske, Hrvatske, Malte ili Amerike. Trenutno je u dvogodišnjem specijalističkom programu “Fenomenolška-geštalt psihopatologija” na Internacionalnom Institutu Psihopatologije i Geštalt Psihoterapije u Torinu (Istituto Internazionale di Psicopatologia e Psicoterapia della Gestalt).
- Najvažniji izvor mog znanja i vještina su razgovori s klijentima. Uz njih svakodnevno učim, širim svoje vidike i produbljujem razumijevanje ljudske patnje i snage, kao i same sebe”, kaže Ivana i ističe kako je njen pristup klijentima humanistički orijentiran, a ujedno i obogaćen raznim teorijskim pravcima koje je usvajala kroz profesionalno usavršavanje (uključujući treninge iz Schema, Narativne, Kognitivno-bihevioralne i Geštalt terapije).