Dalmatinska janjetina je "meso janjadi hrvatske izvorne pasmine ovaca dalmatinske pramenke, ojanjene, uzgojene i zaklane isključivo na području Ličko-senjske, Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije, koja se kolju u dobi od 70 do 130 dana kada dostižu tjelesnu masu od 15 do 28 kg. Tako glasi službeno obrazloženje Europske komisije koja je dalmatinsku janjetinu upisala u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla na području cijele Europske unije kao 40. poljoprivredni i prehrambeni proizvod iz Hrvatske.
Ali iz oznake izvornosti i zaštite zemljopisnog podrijetla ispala je dubrovačka ruda-autohtona sorta koja se uzgaja na jugu pa tako ako će se gledati strogo birokratski janjci dubrovačke rude nemaju zaštitu izvornosti niti oznake zemljopisnog podrijetla te se ne mogu zvati "dalmatinska janjetina".
Stoga je Joško Antunović iz Kune Pelješke poprilično zabrinut. On uzgaja autohtonu sortu dubrovačku rudu i nije mu jasno je li i ona zaštićena kao dalmatinska janjetina s obzirom da se u dokumentima o zaštiti navodi jedino janjetina od ovce pramenke dok se dubrovačka ruda nigdje ne spominje.
- Ako je zaštićena dalmatinska janjetina onda treba zaštiti svu dalmatinsku janjetinu. I naša ruda pase po dalmatinskom kršu. Hrani se mediteranskim biljem-priča nam Joško koji se nada da je ovdje riječ samo o administrativnom previdu.
- Tražiti ću službeno tumačenje- kaže nam Joško. Dubrovačka ruda je posebna i ne može se svrstati pod pramenku ali živi na istom uzgojnom području zaštite jer kompletna Dubrovačko neretvanska županija spada u jedno od četiri zaštićena uzgojna područja. Na Pelješcu te većem južnom dijelu županije uzgajaju se rude gdje je ih ima oko tisuću komada i ne isplati se provoditi posebnu zaštitu izvornosti već je treba uvrstiti u postojeći dokument kojim se priznaje zaštita izvornosti i zemljopisnog podrijetla dalmatinske janjetine. Na farmi Joška Antunovića u Kuni dvjestotinjak je dubrovačkih ruda, koje žive skupa sa šarenim kozama također autohtonim životinjama dalmatinskog krša.
Bez obzira gdje se nalazili u Dalmaciji, Lici, Slavoniji stočare muče iste muke.
Veliki im je problem komplicirana papirologiju koju moraju voditi da bi ostvarili pravo na poticaje ili prodali i zaklali janje na kućnom pragu.
- Životinje vodite na pašu, hranite ih i o njima se brinete i onda vas dočeka papirologija koju je nemoguće raditi ako niste fakultetski obrazovani. Administracija i birokracija su nas doveli do ludila. Moja nevjesta je završila Agronomski fakultet i jedva se nosi sa time. A kako će onda stariji ljudi koji nisu informatički pismeni-pita se Joško.
- A tko će danas u Dalmaciji čuvati koze i ovce nego stariji ljudi. Mladi se sa time ne žele baviti.
Iako je dalmatinska janjetina dobila zaštitu na razini EU-a, problemi na terenu su ostali. Gorući je kako zaklati i prodati janje. Naime, uzgajivač može na kućnom pragu zaklati janje isključivo za osobne potrebe nikako za prodaju. Ako želi prodati janje mora ga voziti u ovlaštenu klaonicu. Osim što to sve treba platiti takvih klaonica nema. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji ima jedna klaonica u Smokvici na Korčuli a u Splitsko-dalmatinskoj u Šestanovcu.
- Pa kako ću ja sa Pelješca voziti janje na klanje u Smokvicu ili u Šestanovac, pita se Antunović koji može janje, ovcu ili svinju zaklati samo za svoje potrebe.
Ne znam što bih vam rekao. Sve je toliko komplicirano da na kraju ispada kao da netko želi da životinje iskorijenimo i da domaća proizvodnja propadne Nitko novi ne želi nabaviti ovce svatko smiče i rasprodaje. Ako se ovakav trend nastavi ne treba nam ni europska zaštita izvornosti ni zemljopisno podrijetlo jer nećemo imati janjetine da je zaštićujemo-zaključio je Antunović.