Loza i vino bili su njena sudbina. Rođena u obitelji Bura, Marija je rano ostala bez oca; ona i brat Niko od djetinjstva su teško radili u vinogradu, nastavljajući tradiciju svoga oca. Marijinom udajom, posao s vinovom lozom se poduplao; spojile su se dvije pelješke obitelji bogate vinogradarske tradicije. Za sebe voli reći da se 'rodila u Dingaču, a udala u Postup', pa tako spojila dva najpoznatija vinogorja na Pelješcu.
Težak i trnovit put
Danas su Marija Mrgudić, njezin suprug Ante i Marijin brat Niko Bura poznati vinari na poluotoku. Prva buteljirana vina s obiteljskom etiketom proizveli su nakon berbe 1995. godine. Bila je tada jedina žena u Hrvatskoj na čelu jedne vinarije. Njen put do uspjeha bio je težak i trnovit, ali takvi su svi putovi koji vode do cilja koji zaista vrijedi.
Njihovo vino iz obiteljske vinarije Bura Mrgudić u Potomju poznato je i u svijetu i često je i na američkim trpezama; prekooceansko tržište osvojili su još 2000. godine. U vrijeme korona krize, zanimljivo je, nije niti malo posustalo, dapače: potražnja za njihovim vinima bila je veća nego inače. Malim vinarijama, poput njihove, uvijek je bilo lakše prilagoditi se krizama i potresima na tržištu. Ni cijene, kaže Marija, nisu mijenjali.
- Nekad smo bili vinogradari koji su pravili vino, ali to nije bilo vino koje smo mogli staviti na tržište. Onda se živjelo od prodaje grožđa. Sad uglavnom živimo od prodaje vina – uspoređuje ondašnja i sadašnja vremena.
Berba se otegne na mjesec dana
Jematva je na Pelješcu trenutno u punom jeku. Opet su traktori na cestama, žure u vinograde prepune sagnutih leđa i marljivih ruku koja beru grožđe. Berba se protegne i na mjesec dana, a ovogodišnji rujan jako je vruć, što dodatno otežava teške poslove u vinogradu. Kao i svake godine, i ove je bio podvig pronaći radnu snagu; iako ih je puno u obitelji, a odazovu se i prijatelji, vinarija Bura Mrgudić treba težake za berbu. Dnevnica je 400 kuna, a ove godine svoje su radnike pronašli u dolini Neretve. Prijašnjih godina nadničari su najčešće bili iz Bosne i Hercegovine, ali oni su većinom odselili u zapadnu Europu. Sad se poljoprivrednici i stočari okreću Aziji, pa ni radnici s Tajvana ili s Nepala nisu neobičnost u pelješkim vinarijama ili na farmama.
Obitelj Mrgudić ima 7 i pol hektara vinograda na nekoliko lokacija i krcato posla oko berbe; glavna sorta je, naravno, plavac mali na zaštićenim položajima u Dingaču, Postupu i Podgorju. Nešto manje ga imaju na položajima Pelješke Župe, gdje sade još i rukatac, cabernet, suvignon, marselan i plavac mali sivi. Na položajima Sv. Ivan u Vignju s obitelji Benmosche uzgajaju širom svijeta poznati zinfandel. Zasad su, kako kaže Marija, pobrali plavac sivi i dingač, a ovih dana kreću u Postup.
Djeca idu stopama roditelja
Htjeli su probati nešto drugačije, pa je ponuda njihove vinarije šarolika. Odnedavno proizvode popularni 'orange', narančasto vino od raritetne sorte plavca malog sivog, nove sorte nastale mutacijom plavca malog crnog. Tu su i Dingač Bura i Postup Mare čiji nektar raste na vječno osunčanim padinama dva najpoznatija vinogorja na Pelješcu; Dingač Benmosche te Zinfandel Benmosche su vina popularna u Americi koja su se pila i u Bijeloj kući, a rezultat su suradnje s američkom obitelji Benmosche od 2006. godine.
Desertna vina rade po metodi proizvodnje prošeka i to od plavca malog pod etiketom Moskar te od rukatca pod etiketom Ruža dalmatinska. Za svoja su vina dobili brojne nagrade.
U vinariji rade i djeca bračnog para Mrgudić, Boris koji se školovao i preuzeo posao oko prodaje i marketinga, Antonia koja je enologinja i radi u proizvodnji, dok je Luce završila za novinarku i pomaže obiteljskoj vinariji u svemu što se tiče promidžbe. Gotovo polovicu proizvedenog vina izvoze na američko tržište.
– To je ogromno tržište na koje je bilo teško ući, a kamoli opstati. Uspjeli smo opstati kao mala vinarija, konstantno smo tamo s istim uvoznikom u New Yorku, koji naša vina distribuira dalje, od Kalifornije, Arizone, Teksasa, Južne Karoline... Ove godine je čak bila veća potražnja za izvozom – ističe Marija Mrgudić.
Spasio ih izvoz
Većina vinarija s Pelješca orijentirana je na restorane, rijetki su oni čija su vina na policama trgovačkih lanaca, iz prostog razloga što rijetko koja vinarija proizvodi tolike količine vina koje su njima potrebne.
– Mi svi imamo relativno male količine, koje distribuiramo restoranima, a oni su redom bili zatvoreni. Nas je izvukao izvoz. Dvadeset godina smo na američkom tržištu i sada 'beremo' plodove ugleda koji smo tamo izgradili – kazuje.
Ove godine svi su vinogradari primijetili klimatski skok za koji će se morati pripremiti i u budućnosti – sve su duži periodi ekstremno visokih temperatura.
– Suša kod nas nije problem, bilo je i nešto kiše tijekom srpnja i kolovoza, ali temperature iznad 40 koje traju po 15 dana su opasne za lozu. Fotosinteza staje na 45 C stupnjeva, a u Dingaču i Postupu, vječno osunčanim padinama Pelješca uz more, temperatura je uvijek za koji stupanj viša. To je nešto za što se moramo početi pripremati. 'Izgorjelo' je dosta mlade loze, ove godine pogotovo – govori Marija.
– U globalu, očekujemo dobru berbu jer naši se vinogradi sade kroz niz godina. Svaku godinu sadimo novu lozu, tako da imamo vinograde stare od 40 godina do godine dana. Vinograde smo naslijedili, a lozu dižemo tek kad jako ostari jer je ona otpornija i može puno toga podnijeti – kaže naša sugovornica. Nekad jedina žena na čelu jedne vinarije u Hrvatskoj, danas je uzor mladima koji rado naslijeđuju svoje roditelje u vinskom poslu, posebno na Pelješcu, što je garancija opstanka tradicije i života na ovom posebno lijepom poluotoku s bogatom prošlošću i obećavajućom budućnošću.