Nikša Nogalo, zapovjednik DVD Orebić između dvije smjene na požarištu: Tamo di idu vatrogasci, od tamo svi bježe

U 5:11 ujutro stigla je dojava. Gori istočno od Kune, uz cestu prema Zaguinama.

Tri vozila DVD-a Orebić i 15 vatrogasaca krenuli su prema požarištu. Iza nekih od njih već je bila noćna intervencija kod Lovišta, a ispred svih požar koji će orkanski vjetar u nekoliko sati raznijeti na više strana Pelješca.

Kad su stigli, kaže zapovjednik DVD-a Orebić, zatekli su, blago rečeno – kaos. Vatra nije išla pravcem kojim bi, po vjetru, trebala. Širila se prema Potomju, ugrozila Prizdrinu, jedan krak krenuo je prema vrhu Svetoga Jurja i zaprijetio Dingaču.

Nogalo to objašnjava slikovito, iskustvom čovjeka koji je vatru previše puta gledao izbliza.

– Ako je puhala bura s istoka, trebala je ić prema zapadu. Međutim, taj požar se širio kao pijanac bez smjera, pa tetura lijevo, desno, ovamo, onamo…

Kanaderi su djelovali iz zraka, vatrogasci sa zemlje. Razvlačile su se cijevi, natapali rubovi požarišta, branila naselja. U jednom trenutku razmišljalo se i o evakuaciji sela Prizdrina.

Oko podneva situacija je napokon bila bolja. Iza vatre koja još tinja, kroz dim pogled puca na stradale maslinike, nagorjele vinograde u srcu Pelješca i izgorjelo potomsko groblje I kapelicu za ispraćaj pokojnika.

Za vatrogasce, međutim, posao nije završio.

Trebalo je organizirati smjene, zamijeniti ljude koji su satima bili na požarištu i istodobno ostaviti dovoljno vatrogasaca u Orebiću. Jer dok je velik dio snaga na jednom kraju Pelješca, drugi ne može ostati nezaštićen. Požaru, zaključuje Nogalo, nisu prethodili ni grmljavina ni nevrijeme, a na terenu su krim policajci koji obavljaju očevid.

Usred kolovoza tu je i dvadesetak tisuća turista.

– Bilo bi smiješno da ovaj dio ostavimo nebranjen. Ne radi turista, nego radi nas samih i naše imovine i kuća. Oni će se svi sutra ukrcat u auto i poć, a mi moramo branit ono što je naše.

U toj rečenici ima nečega vrlo pelješkog. I nečega što dobro objašnjava zašto dobrovoljna vatrogasna društva u malim sredinama nisu samo službe koje zovemo kad gori. Ona su dio mjesta.

Očevi i sinovi

U matičnim knjigama DVD-a Orebić upisano je 78 članova. Operativnih je između 35 i 40.

Zapovjednik brojke zna bez razmišljanja, ali živne kad počne govoriti o mladima. Društvo se, kaže, pomlađuje.

I upravo tog jutra na požarištu su zajedno bili očevi i sinovi. Među njima Nogalo I njegov sin. Na istom požarištu otac I sin Grljušić, a u Vatrogasnom domu na pozive odgovara jedina vatrogaskinja DVD Orebić dok joj je suprug na požarištu. Naizgled mali detalji usred velikog požara, a zapravo možda najbolja slika jednog DVD-a.

– To vam pokazuje da ovo Društvo ima budućnost, da se širi u smislu mladosti i da će ostat u zdravim rukama. I da se ugasiti neće.

U vatrogastvu riječ “ugasiti“ obično znači nešto dobro. Ovdje, srećom, znači upravo suprotno. Jer vozilo se može nabaviti, oprema obnoviti, cijev zamijeniti. Društvo bez ljudi ne može opstati.

A ljude danas nije uvijek jednostavno imati na raspolaganju. Dobrovoljni vatrogasci imaju svoje poslove, obitelji i obveze. Požar, svakako, nema radno vrijeme.

– Nije problem u gašenjima, nego je problem uskladit vrijeme kad ti ljudi mogu doć na požar. Prošla su vremena kad nije bilo privatnih poduzeća. Danas privatniku odvojit čovjeka dva dana i pustit ga na požar veliki je izazov i za njih i za one koji gase.

Za sada, kaže, imaju razumijevanja. Poslodavci puštaju ljude, ljudi dolaze. Oni koji su bili na noćnoj intervenciji ujutro nastavljaju prema novom požarištu, navečer ih mijenjaju drugi. Netko uvijek mora ostati i u Orebiću, spreman ako zazvoni novi telefon.

U to smo se uvjerili dok smo razgovarali u Vatrogasnom domu. Telefon ne prestaje zvoniti. Zovu domaći I stranci, pitaju je li put prema Pelješkom mostu prohodan, hoće li do večeras požar bit ugašen, kad će pasti kiša…

„Ne trebaju nama nikakve titule“

Kad ga pitate kako stanovništvo reagira u takvim situacijama, prvo govori o podršci. O ljudima koji donesu vodu, kavu i napitke, pomognu logistikom ili jednostavno kažu: „Bravo, momci.“

Ali kad razgovor dođe do vatrogasaca kao heroja, odmah se ogradi.

– Ja te heroje i te nazive ne želim uopće spominjati. Mi radimo naš posao časno i odgovorno i ne trebaju nama nikakve titule, ni prvoborci, ni heroji, ni ništa. Sve su to normalni ljudi koji rade iz ljubavi prema društvu da zaštite imovinu.

Samo ljudi koji su naučili što treba napraviti kad gori i koji tada idu tamo odakle se svi drugi nastoje maknuti.

– Tamo di idu vatrogasci, od tamo svi ostali bježe. Ne podcjenjujem nikoga, ali to je činjenica.

Kad se sve ugasi, ostanu priče

Srećom, nisu sve intervencije DVD-a Orebić požari. Ima stršljenova, zmija, zaključanih vrata i ljudi koji zapnu tamo gdje nisu planirali zapeti.

Imaju, kaže zapovjednik kroz smijeh, čak i svoje male „specijalizacije“.

– Hvatači stršljenova, spašavatelji žena koje zaglave u stanu, hvatači zmija, spašavatelji mačaka...

Posebna se brzina, smije se, ipak postiže kad s druge strane telefona pomoć zatraži mlada turistkinja koja je ostala zaključana na balkonu.

- Onda lete! Ne trebaš im reć: “Krenite!”

Nakon priče o požaru koji je nekoliko sati ranije prijetio kućama i vinogradima, dobro dođe smijeh. A njemu priča ne nedostaje.

Jedne se sjeća još iz vremena kad je bio, kako kaže, „poprilično mlađi“. Tijekom požara u Postupu situacija je postala toliko ozbiljna da su se vatrogasci morali povlačiti. Rekli su i ljudima koji su ostali uz kuće da krenu. Jedan čovjek imao je drukčiji prioritet. Zagrlio je mali prijenosni televizor I ne pušta.

– Viče meni: „Jarane, ja ga ne mogu ostavit!“ A gori mu kraj kuće, samo što kuću uhvatilo nije! Ja govorim: „Izgorjet će ti i kuća i sve, a ti si ćapa televizor.“

Danas je priča smiješna. Tada, kaže, ti mali portabl televizori nisu bili mala stvar. Čovjeku je taj njegov vjerojatno predstavljao ozbiljnu vrijednost.

Pamti i čovjeka koji je, dok je oko kuće gorjelo, sasvim mirno ležao i s lampadinom čitao Slobodnu Dalmaciju. Vatrogasci dolaze, kucaju na vrata, a on ih pita:

– „Šta ste došli?“

– „Barba, gori sve oko kuće!“

Tek kad je izašao i vidio vatru, počeo se tresti.

A onda je tu i poziv koji se valjda može dogoditi samo usred ljeta u turističkom mjestu. Na požarište su stigli kanaderi. Zapovjedniku zvoni mobitel. S druge strane ljutita gospođa.

– „Slušaj, vrag odnio i vas i požare! Utekli su mi svi gosti, potirajte te kanadere!“

Nogalo se I danas smije apsurdu situacije. Kanaderi došli spašavati, a njoj su bili problem jer joj tjeraju goste.

Takvih je priča, kaže, bezbroj. I nisu sve smiješne. Ima onih koje ostanu u čovjeku, kao i situacija u kojima im netko, umjesto da pomogne, otežava gašenje. Ali kad se ljudi vrate s požarišta, kad se oprema spremi i napokon sjednu, prepričavaju upravo ovakve. One koje su s vremenom postale priče.

Još dva ljeta

Dok razgovaramo, posao tog dana još nije gotov. Ljudi koji su od jutra na požarištu ostat će do predvečer. Onda dolazi druga smjena, a jutarnja ide ostaje u Orebiću u pripravnosti.

Sutra će opet netko obući odoru koja se možda neće stići ni ohladiti od danas. I tako već godinama.

Zapovjedniku su do mirovine ostale još dvije.

– Još dvije godine ako izdržim.

Zastane, pa doda:

– Ako brojim ljetne.

Smije se, ali onda opet govori o njima. O mladićima koje je tog dana gledao na požarištu. Umorne, koji čekaju što dalje. O generaciji koja polako zauzima mjesta generacije kojoj on pripada. Zezamo se kako ćemo ih skinuti do pasa I snimiti za kalendar.

– Sve počiva na ovim mladićima koje ste vidjeli sada, i večeras i sutra. Da njih nema, sve ovo ne bi imalo smisla.

Možda mu je upravo zato lakše brojiti ta posljednja dva ljeta. Jer jednom će doći i ljeto u kojem više neće biti zapovjednik. Ostat će neki novi očevi i sinovi, žene I kćeri, neke nove priče koje će se godinama prepričavati i isti telefon koji ne prestaje zvoniti.

A s druge strane bit će netko tko će se javiti. I krenuti.