Pirja! Tako ćete isti čas razumjeti...
Mještani su nas dočekali baš na toj cesti, drugu kopnenu vezu sa svijetom ni nemaju. Srećom, toga dana nije bilo juga pa je trošna prometnica na kojoj se dva vozila ne mogu mimoići bila iznad mora, piše Slobodna Dalmacija.
Mjesto se zove Broce. Uski plitki kanal je Stonski, okrenut jugoistoku. Jedina cesta koja povezuje Broce i Kobaš s obližnjim Stonom, jedva tri metra široka. Duga svega nekoliko kilometara. Izvedena odavno na muljevitom i plitkom dnu, gotovo močvarnom.
S jedne strane bazeni stonske solane, s druge prirodni kanal, a ispod morski propusti za slane bazene. Nasred ceste, u dijelu između solane i našega domaćinskog mjesta – gradilište: stonski most nad kanalom spaja dva tunela, Polakovicu i Supavu. Dio su stonske obilaznice, jedinog nedovršenog dijela novih peljeških cesta koji ljetos nije pušten u promet zajedno s Pelješkim mostom.
– Molimo, kumimo, pišemo, kukamo, a oni se oglušuju. Svi! I tako 20 godina. Za to vrijeme u cestu nije uložena ni lipa. Za svakog jačeg juga, s jeseni i do proljeća, ona plavi i odsijeca nas od svijeta: Broce, Kobaš i Hrasno. Ostane cesta pod morem i ne možemo nikamo. Tako je bilo i nekidan, ljudi snimali videa pa slali po društvenim mrežama.
Kažu nam tako okupljeni ljudi: Maro Bonačić, predsjednik Mjesnog odbora Broce, njegov zamjenik Toni Vlašić, Nikša Lončarica i vinar Miho Škurla. Poslije su došli i drugi.
Kad su temelji u mulju...
Pirja: kad u plitkom i uskom Stonskom kanalu zapuše fortunal juga, nabije u nj more, razina vode naglo se digne – posebno ako je plima – i potopi cestu. Bila je ona loša i prije. Niska, s temeljima u mulju, a trogodišnje gradilište i bezbroj kamiona samo su dodatno snižavali prometnicu.
Kažu ljudi da posljednjih šest ili sedam mjeseci gotovo da i nije bila za korištenje:
– Zinule su rupe od pola metra. Većina mještana već je na njima oštetila vozila...
– Nekidan smo zaprijetili da ćemo izići na cestu i prosvjedovati. Bili smo odsječeni, a cesta potopljena. Onda su nešto na brzinu zakrpili, ovaj komadić...
– Oči nam samo zamazali, to je ništa, ljudi paštetu deblje mažu na kruh...
– Razvukli tanušan sloj asfalta u duljini dvadesetak metara...
– Glavni problem nam je voda. More se digne pa cesta ostane po 30 centimetara pod vodom. A kamioni su je ulegli sigurno 30 ili 40 centimetara...
– Negdje i pola metra!
– Sjedimo kod kuće zatvoreni kad je fortunal, a ima starog svijeta dosta, katastrofa. Ili se švercamo gore kroz nedovršen tunel...
I sve tako nižu.
Evo, nismo ni to znali. Kaže vinar Škurla:
– U Domovinskom ratu ova je cesta značila život Dubrovniku! Znam, bio sam. Sva roba, hrana, pomoć, naoružanje, sve je to išlo ovuda – Ston, Broce, pa brzim brodovima i gliserima iz Broca do Šipana i Dubrovnika.
Četiri mjeseca držali smo Dubrovnik na životu. Pa je li barem zbog toga zaslužila ta jadna naša cesta da posluži svojoj pravoj svrsi i nama?! A ne da moramo kupovati amfibije! Ne treba nama pista, samo da možemo normalno proći...
Odu li radnici, gotovo je
Bonačić i Vlašić, čelnici Mjesnog odbora, viču da je upravo sada pravi trenutak za sanaciju:
– Postoji obveza izvođača radova, ovdje je to grčki "Avax", da sanira sva oštećenja koja su nastala u vrijeme teških građevinskih radova, ali kada bi se uključila još i Općina Ston, Županijska uprava za ceste, koja i upravlja cestom, pa i Hrvatske ceste, kada bi se iskoristili postojeći strojevi i radnici, ali i goleme količine materijala kojim je more pod novim mostom nasuto i koji materijal će se svakako odvoziti, onda bi se nešto moglo i postići. Odu li strojevi i radnici, a to će biti do proljeća, izvisjeli smo opet, tko će druge više dočekati.
Kažu mještani da bi ih zadovoljilo rješenje po kojemu bi se jedna dionica, oko 500 metara, rekonstruirala i popravila, a dvije (zajedno oko 1,5 kilometara) valjalo bi podignuti oko 30 ili 40 centimetara. Na posebno izloženim mjestima, osobito uz bazene solane, treba podignuti do pola metra visok zaštitni zid na strani okrenutoj kanalu i kvalitetno utvrditi propuste za solanu koji prolaze ispod ceste. Procjenjuju da bi sve zajedno stajalo oko sedam-osam milijuna kuna.
Škurla ističe i poslovne neprilike: turisti bi rado dolazili i cestom u Broce, posebno u Kobaš, gdje ima više popularnih restorana, ali gosti uglavnom dolaze morskim putem. Da je cesta bolja, radilo bi se možda i zimi. Ovako, gosti se okrenu natrag kada vide kakva je cesta. Teško je raditi i u vinariji kada ste odsječeni ili nesigurni u pristup.
– Ne da cesta naprijed ni poslu, ni životu. Kad naleti plima, ruši sve pred sobom, potopi i podloče cestu. Svi nas ignoriraju, možda pomogne medijska budilica, ona se najdalje čuje – kažu mještani.
Skoro da smo na koncu svi zapjevali staru Popadićevu – na dnu dobrog mora moja draga (cesta) spava...