Anka Marinović se do korona krize nije pretjerano bavila rukotvorinama jer za to jednostavno nije imala vremena. Kuća, djeca, posao, sve je to previše okupiralo ovu vrijednu Primorku koja je tek kad je saznala za svoju bolest, zbog koje još ide na terapije, malo zastala, sagledala svoj život, našla vremena za odmor, a onda otkrila i svoje skrivene talente.
Nije naučila sjedat skrštenih ruku
Ispostavilo se da ima zlatne ruke, koje su se toliko izvještile da su na koncu izradile i narodnu nošnju. Na sad već petogodišnjem bolovanju počela je pomalo šivati i vesti, da bi svoje umijeće nedavno izložila oku javnosti na izložbi u prostorijama Deše u Lazaretima.
Kao aktivna članica KUD-a Linđo Ošlje Stupa uvidjela je kako je teško doći do dijelova nošnji, od kojih su mnoge nestale u vihoru rata. I njoj samoj trebale su godine da kompletira svoju. Za bječve su se snašli kad je Anka angažirala svoju majku Milku da se uhvati njihovog pletenja, pa ih je ona dosad isplela na stotine. Da jabuka ne pada daleko od stabla, pokazalo se uskoro i u Ankinim vještim rukama.
- U Udruzi Linđo Ošlje Stupa sam 24 godine. Uvijek me interesirala ta nošnja i starine. S vremenom sam, kad god sam nekud išla, gledala kupiti neki komad robe, da imam svoju nošnju. U zadnje dvije-tri godine sam je uspjela sastaviti. Prije nisam imala ni vremena za to, a sad, otkad ne radim ništa i između terapija, stvaram ovo što se može vidjeti na izložbi – kaže Anka.
- Meni vam nitko ništa nije pokazao niti sam išla na tečaj. Svaki komad robe što sam izvezla, našla sam neki dio, stari ili novi, i po njemu napravila repliku. Nisam ni ja znala da ovo znam! – čudi se samoj sebi. - Tako sam se upustila u to, da probam. Počela sam s jednom svečanom maramom i rasporila je sto puta, ali sam bila uporna – sjeća se s osmijehom. – Mislila sam, majke ti, ako su mogli oni prije sto godina, a ništa nisu imali, ni iglice ni konca, kako sad ja ne bih mogla? Imali su žuljevite ruke, nisu imali vremena i bili gladni i žedni, a ovako nešto radili. A mi sjedimo na kauču i uživamo.
Ispalo je dobro
Za izložbu od srca zahvaljuje Ani Cvjetković iz Deše:
- Jednom prilikom sam joj pokazala što radim, a ona je rekla 'napravit ćemo izložbu'. Kakvu izložbu, što ću ja izložit', mislila sam... Kad sam došla u Dešu i ona mi pokazala sve one panoe i lutke, pomislila sam što će to biti, a na kraju je ispalo dobro. Nikad prije sve to što sam napravila nisam stavila na jedno mjesto, da se odjedanput sve može vidjeti.
Napravila je nošnju dinarskog porijekla koja se nosila krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nosila se u dijelu Primorja gdje su sela Imotica, Štedrica, Ošlje, Stupa, Topolo...
- Moja ju je baba donijela u doti, to je njome njezina mati napravila. Ja sam tu nošnju komplet obnovila, a slična se može vidjeti u Dubrovniku u muzeju. Sastoji se od jašmaka, to je bijeli ubrusac za na glavu koji je izvezen primorskim vezom i rubovi su isheklani. Onda sam napravila opregalj, to je pregača ili traversa, to su mi izatkali jer nemam tkalački stan, nisam još do toga došla. Ona se, kad se sjeda, stavi ispred sebe. Napravila sam i košuljak, donje hlače, ženski kaput ili tu aljinu krilaču koja je izvezena vunicom. Da bih otkrila taj bod, išla sam i u Slano i u Župu, pa sam ga na kraju sama otkrila. Napravila sam i ženski prsluk koji je napravljen od čoje i nosio se u svečanim prilikama. Na leđima sam joj napravila terzijski vez po uzoru na onu koja je u muzeju u Dubrovniku. Ni to nisam znala da znam, ali ispalo je dobro! – kazuje Anka, pa dodaje da je bječve isplela njena mama, jer ona do njih još nije došla.
- Onda sam izradila i lanetu, to je ženska nošnja u kojoj se udavalo prije. Izradila sam i maramu koja se nosila oko vrata na lanetu, to su nosile cure kad su se udavale i njene dvije djeveruše. U nas je u selu bila jedna. Malo ih je bilo pa su se posuđivale, znači udavam se ja, uzmem je, sutra vi i posudim je vama – govori o prohujalim vremenima.
- Bio je rat i dosta je toga pošlo, a malo je i bilo. Onda smo osnovali kulturne udruge po Primorju i izradile su se replike tih nošnji. Hvala Bogu da se to osnovalo pa sad udruge imaju svoju robu. Vrlo malo ljudi ima robu koja je ostala otprije. Svi čekamo i živimo za svetoga Vlaha, a kad dođe blagdan, svak' bi se rado obukao i bio viđen na Stradunu. Nošnje nosimo na svojim nastupima, svi ih imamo. Sad je korona pa imamo jako malo nastupa. Idemo na pokoju smotru, gdje nas pozovu, a i to je problem jer treba naći pare za autobus. Iza rata su ljudi davali te donacije kapom i šakom, a sad je došlo vrijeme da treba pohitati na sve strane da skupimo za jedan autobus, da možemo negdje poći. Trebao bi nam Grad ili Općina omogućiti neki autobus da možemo normalno nekud poći. Trebalo bi nas nagraditi, ali vremena su takva kakva su. Zatvorili su nas u kuće, mi smo to lagano prihitili, stoj doma i šuti. Valjda će i to proći – nada se Anka, i sad sretna i ponosna što je dočekala svoju prvu izložbu u životu.
Nećemo vazda posuđivat'
- Ovo je bila moja prva izložba u životu. Čula sam iz Deše da je dobra posjećenost, što mi je jako drago. Nikad nisam ni sanjala da ću imati izložbu niti sam to radila za tu namjenu. Radila sam nešto za udrugu, kad bi zatrebao neki sitni komad, sašila bih ga kako sam znala. Robe u metru, gdje god pođem, kupujem. Jako je teško to naći. Radila sam to za sebe, za svoju djecu i unučad. Mali se oblače za svetoga Vlaha, a i krstili su se u narodnoj nošnji. Rado ih i posudim. Sašila sam i mušku i žensku nošnju, marame i tobolce, a zahvaljujem se gospođama Niki Tomović i Mariji Weltrusky iz Slanoga jer kad bih došla u njih da im pokažem što sam uradila, one bi se začudile i divile, pa bi mi pokazale još neki dio nošnje, naprimjer kesu, pa bih je uzela da i nju probam napraviti. Onda bih im i to donijela da vide, a one bi rekle da je super pa bih imala poticaj da napravim još nešto. Gospođa Nike mi je pokazala i primorski vez pa sam napravila neke uporabne predmete, sve se to još može vidjeti na izložbi – kazuje. - Napravila sam i vijenac za mladu što se nosio na laneti. Iz naše udruge su se vjenčali mladić i cura, nisu u nošnji, ali su se oblačili i slikavali. Nismo imali taj vijenac nego smo ga posudili u Primorskih svatova. Kad sam ja to vidjela, rekla sam da ću ga sama napraviti, pa nećemo vazda ić' nešto posuđivat'! Bilo je teško tih cvjetića skupit' i napravit', ali sam uspjela. I to je izloženo u Deši.
Ona se nije udala u nošnji, ali njezina mati jest. Na žalost, iz toga doba nema nijedne fotografije.
- Tko se prije slikavao! – dodaje s osmijehom Anka, koja je dugo godina radila kao kuharica u vrtiću.
- Sad imam vremena napretek, a nisam naučila sjedat' i prekrstit' ruke. Kad dođe vrijeme pred Uskrs, onda pengam jaja, držala sam i neke radionice u Deši i par puta išla i na Mljet. Pletem i pome. Nitko me nije učio, nego kad bih vidjela da netko nešto radi, rekla bih sebi 'sad ću i ja to probat, ispast će nešto'. I ispalo je super – govori o svojim talentima koji su tek nedavno izašli na svjetlo dana. Zahvalna je i Nikolini Deranji iz Grada koja joj je pokazala terzijski vez.
- Počela sam izrađivati jačermu, to je posao. Sad sam čula na izložbi, jedan povjesničar je rekao da se za tu jačermu prije davalo osam volova i da se radila najmanje četiri mjeseca, dan i noć. Sad, hoću li ja to uspjeti, ne znam. Počela sam je, a hoću li završiti, o tom potom – oprezno kaže o izradi muškog prsluka, najskupocjenijeg dijela svatovske muške nošnje. Jačerma je bila pokazatelj imovinskoga stanja vlasnika i bili su rijetki oni koji su je mogli imati. Izrađena je od fine crvene čoje i gotovo je cijela izvezena terzijskim vezom od pozlaćene srme. A mi ne sumnjamo da će Anka uspjeti i u tome, jer kako je rekla, dok nije probala, ni sama nije znala što sve može i zna!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....