‘PIPAVI‘ HOBI KOJI JE IZ DOSADE PRERASTAO U STRAST DAROVITOG PRIMORCA Svaka crkvica Dubrovačke biskupije čeka repliku Martina Tolje

Čim smo ušli kroz vrata kuće obitelji Tolja u Imotici, zastali smo u hodniku. Na prvu se nismo uspjeli ni javiti gospođi Jeli, jer su nam pogled privukle prekrasne kamene crkvice, zbog kojih smo i došli. Dosad ih je Martin Tolja napravio 25, i neće stati. U omjeru su 1:50, što znači metar u prostoru - dva centimetra na replici, a predstavljaju postojeće crkve u Dubrovačkoj biskupiji.
Radi nas je crkvice na kratko preselio u blagovaonicu i poslagao po stolu. A sve je počelo u Istri, gdje su jednom ljetovali s unucima.



- Počelo je iz dosade – sjeća se ovaj staloženi čovjek, a takav i mora biti da bi se bavio ovako pipavim hobijem kakav je njegov. Moraju se za ovo imati uistinu čelični živci.



- Djeca su se kupala, žena kuhala, a ja nisam znao što činiti. Našao sam kamene ploče na plaži, bile su kao u nekim listićima, i napravio sam prvi istarski kružni kažun – sjeća se gospar Martin, koji je prije pet godina pošao u mirovinu, nakon 47 godina provedenih u Hidroelektrani Plat. Inače je elektrotehničar po struci.
 

Treba imat' živce

Nakon kažuna, pomislio je zašto ne bi na isti način napravio i crkvu. Pa se dao na posao i napravio svoju prvu minijaturnu repliku crkve, a izbor je pao na Svetog Jurja iz Rovanjske iz 9. stoljeća. Onda su redom krenule crkve iz Martinove župe, njih deset – Sveta Ana u Imotici koju vidi s prozora, Sveti Nikola iz Ošljeg, Sveti Roko iz Ošljeg, Sveti Stjepan iz Topologa (najstarija u Primorju), Sveti Lujo iz Topologa, Gospa od Rozarija iz Stupe, Sveto Trojstvo iz Štedrice...



Onda je počeo izrađivati sve crkve Svetog Martina iz naše biskupije, a ima ih od Konavala do Lastova. Dođe do svake, uzme joj mjere, fotografira detalje i baci se na posao.

- Kažu mi da sam umjetnik, ma kakav umjetnik, čovječe, treba imat' živce! – smije se Martin. - I mota i tehnike u ruci!

Za izradu jedne u prosjeku mu treba 100 sati rada. Ne prodaje ih, a zbog velikog truda bilo bi im jako teško i odrediti cijenu, kazuje gospar Martin, uskoro sedamdesetogodišnjak, držeći u rukama jednu od pažljivo izrađenih maketa crkvi svoga rodnog kraja. Poklanja ih samo najbližima, druge čuva u svojoj kolekciji.


 

Iste kao original

- Svekrvi od moje kćeri, udana je za Puljizevića iz Gornjeg Čela, napravio sam njihovu crkvicu svetoga Antuna. Velika je vjernica, pa je skoro pala u nesvijest kad sam joj otkrio da sam je sam napravio – drago je gosparu Martinu. - Rekla je da joj nitko u životu nije dao takav dar, niti ga je mogla sanjati.

- Garantiram od 95 do 98 posto da je na mojim replikama sve autentično kao na originalu – ističe Martin. Zna se čak dogoditi da ih on prikaže vjerodostojnijima negoli one to jesu u stvarnosti, jer su kroz godine na nekim crkvama rađene nestručne obnove.



Prvi Tolja došao je u Imoticu još u 16. stoljeću. Svoju rodnu kuću, kojoj se bio urušio krov, nedavno je pokrio, kaže nam naš domaćin. I nju je napravio u minijaturi, a u originalu želi izložiti sve svoje replike crkvi jer po kući smetaju njegovoj Jeli, smije se, dok ona potvrdno kima glavom. Druželjubivi su to i veseli ljudi s puno prijatelja, pa kad dođu u njih, nemaju gdje sjest', s osmijehom će Jele.

Osim crkvi, napravio je gospar Martin i repliku poznate škole u Trnovici koju je izgradio slijepi arhitekt, te je poklonio Udruzi Likovna kolonija. Dosad je imao jednu izložbu na kojoj je izložio svoje crkvice, 2015. na Danima kršćanske kulture u Dubrovniku.


 

Vješt u rukama

Prije nego se upustio u izradu minijaturnih replika crkvi, tamo sedamdesetih godina, radio je makete brodova, točnije povijesnih jedrenjaka. Onda su na red došli starinski alati, plugovi, samar, jarmovi, isto sve u minijaturi. Ima gospar Martin i jedan goblen makova na koji je jako ponosan, a izvezao ga je još 1976. Uvijek je bio vješt u rukama.

A onda, otkada je u Istri na plaži ugledao novi izazov – kamenje u listićima - otada ga nadahnuće za izradu minijaturnih crkvi ne napušta.

Krovove, koji izgledaju autentično kao i sve ostalo na njegovim malim građevinama, izrađuje od trstike. Mukotrpan je to posao, ali Martin uživa u njemu. Nekad sjedi po 10 sati i ne pušta kamen iz ruke, a nekad se izradi neke crkve posveti samo uru vremena. Kako mu dođe. Materijal lijepi drvofixom, pokazao mu se kao najbolji jer je proziran kad se osuši.



Baš kad je počela korona, napravio je u minijaturi i njihov Zadružni dom. Kamen najčešće nabavlja u Miškovića u kamenolomu. Križeve radi sam od bakrenog pleha, a sitna zvona od mesinga mu napravi prijatelj tokar.

- U mene u kući je vazda kamenolom – s osmijehom kaže Martinova supruga Jele. Vidi se da je i ona ponosna na njegova djela. I Jele ima umjetničkog talenta – nadareno je slikala i pisala kao dijete, a njezini talenti prenijeli su se i na potomstvo.



- Pjesme još imam u glavi koje nikad nisam napisala - kaže.



A da se njegova gospođa ne bi ljutila, napravio je Martin i crkvu iz njezina rodnog sela Mikulići u Konavlima, Svetog Đurđa. Vjerna replika fascinantna je kao i ostale; bilo bi zaista lijepo kada bi se za Martinova djela našao izložbeni prostor u kojem bi i drugi ljudi uživali u ljepoti ovih jedinstvenih minijaturnih građevina i čuvara tradicije dubrovačkog kraja.