"Mi vam vele ne ištemo, vrane konje ne gonimo, nit‘ bisake ne nosimo, nego malo suha voća, da grizemo do ponoća, suha grožđa i smokava, mjendula i oraha. I mantale jednu peču, da vam Bog da dobru sreću!", pjevale su Smokovke već od svete Kate pa do Badnjega dana.
Kolende su u ovom kraju Dubrovačkog primorja pjevale samo žene. Njihovu je vrijednost prepoznalo Ministarstvo kulture i medija te je nedavno žensko kolendavanje na području župe Smokovljani stavilo na popis nematerijalnog kulturnog dobra čiju su zaštitu povjerili Folklornoj kulturnoj udruzi Primorska lijera, župi sv. Roka (za župu sv. Vida i Modesta) i Općini Dubrovačko primorje.
Ovi dvori, dobar večer...
Njihove su zadaće poticati prenošenje i njegovanje ovog zaštićenog kulturnog dobra u izvornoj sredini te spriječiti da žensko pjevanje kolende padne u zaborav ili podlegne pretjeranoj komercijalizaciji. Dok je entuzijasta FKU Primorska lijera, ova će tradicija opstati. Da je tako, uvjerili smo se na imanju Mata Katičića, promicatelja lokalne kulture i voditelja ovih folkloraša.
- Prema istraživanju entologa, nigdje u Hrvatskoj nije zabilježena ovakva tradicija po kojoj su pretežito žene kolendale, osim u ovim primorskim selima župa Smokovljani, Lisac i Doli. Taj narodni običaj, čiji se korijeni vežu uz stare slavenske obrede, očuvan je do danas, a nije se pjevalo samo na Badnju večer, nego već od svete Kate. U tom razdoblju linđo se nije balao – kazuje Mato Katičić.
Ministarstvo kulture prepoznalo je vrijednost primorske baštine zahvaljujući predanom radu etnologinje dr. sc. Lidije Bajuk, višeg kustosa Dubrovačkih muzeja Ivice Kipre i FKU Primorske lijere.
- Kolende zapisujem još od 2005. godine, a od 2016. smo intenzivno radili na istraživanjima s ciljem njihove zaštite. Pomogli su nam ljudi iz sela koji su kaživali riječi. Mnogi od njih više nisu među živima. Među njima su bile moja prva susjeda Ane Morđin, rođena Kalinić (1919. godište). Zatim, Jele (1910.), Kate (1921.) i Mato Oblizalo (1919.), pok. Stane Lujo, rođena Đanović iz Visočana (1919.), Mare Asturić, rođ. Kalinić (1926.), Mare Šimunović, rođ. Prebisalić (1930.), Ivo Lepeš (1946.) i Kate Lepeš (1930.). Stare žene su nam kaživale i način pjevanja, što je gotovo zamrlo – priča Katičić, napamet nabrajajući imena i godišta kazivača.
Nazdravlje vam Badnja večer...
Kolenda najavljuje Božić, slavlje utjelovljenja Bogočovjeka, ali suprotno današnjem blještavilu, u njihovim se riječima ogledaju skromnost i poniznost kakvu su živjeli Primorci u doba došašća.
Domaćin objašnjava kako su Primorke i na Božić nosile radnu robu, a svečanu nošnju odijevale na Stjepandan. Unatoč karakterističnoj skromnosti i kršovitom okruženju, Primorke su poznate po bogatom nakitu i osebujnim, kolorističnim svečanim nošnjama. No, u ovoj prigodi, Mladenka Rajković iz Majkova, Snježana Pavković iz Slanoga te Kate Đukić, Nevenka Šimunović i Mirjana Pendo iz Smokovljana, obučene kako se i nosilo na Badnji dan. Uz njih, u kominu, u kojem je domaćin Mato užego badnjak, odnosno panj, u primorskim su nošnjama Dubravko Šimunović, iz Ošljega, i Nikša Kraljić, iz Slanoga, inače tajnik FKU Primorska lijera.
Kolendu, dakle, ne čuvaju samo Smokovljani. FKU Primorska lijera ima 30-ak članova, od Mrčeva do Stupe, čak iz Ponikava. Zabala se i linđo, uz lijeričare Balda Mihovića, Antonija Mišetu i Đura Brboležu.
Mi smo došle kolendati...
- Kolendari kuće grade, pjeva se u kolendi i govori što će se darovati, jednu kravu jalovicu, dva ovna vitoroga, na kraju, đevojku zlatokosu... Do ponoćke bi se skuhala menestra, tako da se na Božić ništa nije spravljalo. Inače, ponoćka se slavila u župnoj crkvi u Smokovljanima, a zornica u kapeli u Visočanima. Domaćini su odmah nakon ponoćke obilazili selo, ujutro išli na zornicu, a u 10 ili 11 ura na pučku misu – govori domaćin.
Na primorsku su trpezu, na Badnji dan, žene stavljale nemrsna skromna jela. Sušenu sitnu ribu koju su žene u češćelama, na glavi, donosile iz Dola ili Stona, ali češće sočiva i kupus pod ulje. Božić je nezamisliv bez menestre. Primorska se spravlja na Badnji dan, i to samo od zelenog kupusa (drugdje bi rekli od raštike), sušene svinjetine i kaštradine. Stavljali su se svi dijelovi sušenoga gudina, osim buta. Ono što Primorci znaju, a nigdje se ne spominje kao ključan detalj za pravu menestru, je kišnica, nikako voda iz špine. U hladnu se kišnicu stavljaju maslinovo ulje i svinjska mast, a onda se panceta, kosti, noge i bravetina, pa kad se meso skuha, izvadi ga se i uvečer stavi kupus da odleži u vodi. Patate se naknadno kuhaju, na sam Božić. Kako kažu u Smokovljanima, većina bi se omrsila već po ponoćki.
U dvorima golubica...
Uz mantalu, kontonjatu i suhe smokve, od slatkoga se u Primorju spravlja padišpanj, još otkako su, po legendi, recept iz Španjolske donijeli pomorci ovoga kraja. Naoko jednostavna, i danas, pored svih kuhinjskih pomagala, ova slastica pričinja izazov pastićerima, jer padišpanj nikako ne smije upasti po sredini.
Osnovni recept je s 12 jaja, 12 ožica cukara i 14 ožica mûke, a može se dodati malo rakije i korice limuna. U današnje doba, za potpomoći, dodaje mu se i prašak za pecivo. Važno je naći dobru teću, od emajla, dobro izbatiti jaja i nikako otvarati pećnicu dok se kolač peče na 150 Celzijevih stupnjeva, savjetuje domaćin Mato. A, jaja moraju biti domaća, inače se ‘čuju‘.
"Domaćine, poštovani, došlo vrijeme odolani, da nam date nešto dara, nešto dara iz ormara", otpjevale su mu članice FKU Primorska lijera.
