’Toliko radosti i ljubavi nigdje ne možete doživjeti kao s njima!’ - započela je svoju priču frizerka Melisa Zekić koja je nedavno, po drugi put, bila u Centru za rehabilitaciju Josipovac. Došla je ‘po zadatku’ - urediti frizure njihovih korisnika.
Štićenici ovog centra u Župi dubrovačkoj odrasle su osobe s intelektualnim teškoćama. Zamjenik ravnateljice Toni Đerek, čija je supruga skumljena s Melisinom sestrom, pitao ju je jednom prilikom bi li htjela doći frizirati ekipu. On bi joj sve platio. Rekla mu je da bi, ali da nema sile da to radi za novce:
- Oni meni daju puno više nego ja njima. A što više vremena provodim s tim ljudima, sve više shvaćam koliko na neke stvari bezveze njorgam - kaže naša sugovornica, mlada žena i majka triju kćeri. Susret sa štićenicima Josipovca svaki je put podsjeti na najvažnije stvari u životu, a to svakako nije novac, ni utjecaj, ni nekretnine, ni račun na banci, a bome ni zlatne poluge - ništa od onog što se može izmjeriti nekom valutom. Mnogi to shvate tek kad odlaze s ovoga svijeta, a neki ni onda.
Frizura kao u Dalibora Bruna
- Jako sam ih željela upoznati. I prije mi je padalo na pamet da ih posjetim. Od svih ljudi koje srećem najdraži su mi ovi anđeli - raznježeno kaže.
Naletjeli smo na Melisine fotografije sa šišanja u Josipovcu na društvenoj mreži i odmah nam je oko srca postalo toplo. Toliko ljubavi i radosti je uhvaćeno objektivom, koji je ovjekovječio te vesele trenutke u ‘priručnom salonu’; Melisine spretne ruke na glavama odraslih ljudi sa srcima nevine djece, i osmijehom od uha do uha. Ima tu i sedamdesetogodišnjaka, ljudi koji su cijeli život zarobljeni u umu malog djeteta. Ali bez obzira na to, komunikacija je izvanredna, puna šale i smijeha:
- Ima jedan dundo koji jako sliči na pjevača Miša Kovača i svi ga zovu Mišo Kovač. Kad sam ga pitala kako bi htio da ga ošišam, rekao je ‘ovaj put k’o Dalibora Bruna!’ - smije se Melisa. S njom u Josipovac ide i njezina naučnica Ivana, koja je, kako kaže Meli, jednako radosno doživjela susret s tim divnim ljudima. Danima je bila pod dojmom i rekla je da jedva čeka ponovni odlazak.
- Ma vidi kakvi su divni! - nastavila je Melisa i poslala nam nekoliko njihovih zajedničkih fotografija. - Kad dođemo tamo, svi čekaju svoj red. Kad se jedno digne sa stolice, odmah trči drugi, nema tu rasporeda, nestrpljivi su, ko djeca od tri godine. Nama je ovo drugi put, znaš koja radost je to bila sad kad su nas opet vidjeli. Zvao me Toni, pitao me bi li mi se dalo, i ja naravno pristala. Tako da idemo kad nas pozovu. Više sam ja sretna od njih! - govori Melisa, a za svoju naučnicu Ivanu kaže da je ‘zlatno dijete’.
Malo me što ovako razveseli
- Mi napravimo što oni hoće. Šišamo i žene i muškarce, a dvije štićenice smo opiturale. Njima ti je sve dobro. Uopće se ne pogledaju u ogledalo kad ih ošišam. Onda ih ja iz zafrkancije pitam ‘kakva je frizura’, a oni kažu ‘super, odlična!’. A nemaju pojma kakva im je frizura - s velikim osmijehom kaže Meli.
- Čine me jako sretnom. Radila sam taj dan cijelo jutro tamo, a popodne u sebe u salonu, ali se uopće nisam umorila. Jednostavno, čine meni dobro, a to je obostrano. Bilo je u mom životu masu situacija u kojima je i meni trebala pomoć, ne mislim na ovakav način, ali vjerojatno zato sve ovo osjećam i doživljavam drugačije.
- Kad nas vide na vratima, dočekuju nas s osmijehom, svi nam prilaze i grle nas. I ti ljudi koji s njima rade, to su tako brižni i strpljivi ljudi. Svatko bi trebao poći tamo. Planiram odvesti i svoju djecu, jednom kad ne budem šišala, da vide čega sve ima. Ne radim to da bi mi Bog dao, meni ili mojoj djeci, jednostavno ti susreti me toliko ispune i malo me što može tako razveseliti. Izađem od tamo puna neke posebne energije. Oni zaista daju meni puno više nego ja njima. Znali su me ljudi pitati je li me strah, jer znaju biti i agresivni, ali vjeruj, oni su med i mlijeko za nas. Ima ljudi u ovom našem svijetu koji su surovi i bezobrazni i nije ih briga za tuđu muku. Neki su me znali pitati ‘kako ti se da?’
A zašto mi se ne bi dalo? Mnogi ljudi me i ne razumiju jer u ovom nemam interesa, a ja jedva čekam da me opet zazovu u Josipovac. Moja naučnica ima 16 godina i ima isti feeling kao ja. Kad dođemo od tamo, ona mi kaže ‘kako nam je bilo dobro!’, kao da smo bile ne znam gdje - s osmijehom kazuje Meli.
- Ima ljudi koji imaju vremena, nemaju djecu i stoje financijski puno bolje nego svi mi, ali to njih uopće ne dira. Oni ne znaju kako je lijepo učiniti nekome dobro. Ili si takav čovjek ili nisi - zaključila je Melisa.
