Večeras je u Visije premijera dokumentarnog filma o ratu u Župi dubrovačkoj Nikole Dupera: ‘Ovo je mali spomenik stradalima i ohrabrenje preživjelima u ime budućih generacija!‘

Večeras u Dvorani Visia s početkom u 19 sati premijerno će se prikazati dokumentarni film "Na pragu Grada – Župa dubrovačka u Domovinskom ratu". Ulaz za sve posjetitelje je slobodan, producent je Dražen Hrženjak dok režiju potpisuje župski redatelj, snimatelj i montažer Nikola Duper. Otkrio je što ga je nagnalo na to da napravi ovaj dokumentarac.

- Rat me je dočekao u Italiji gdje sam otišao živjeti 1987., a došao sam ovdje u ljeto 1991., bio sam tu tjedan dana krajem osmog mjeseca i vidio sam kakva je situacija. Kad sam se vratio u Zagreb, otišao sam u Ministarstvo za iseljeništvo i tražio sam nekog da me primi, a primila me pomoćnica ministra Vjera Poduje, tad je ministar još uvijek bio Gojko Šušak. Vidio sam kakva je ovdje situacija pa sam u svom tom očaju njoj rekao da bi se regrutirao, ali mi je ona rekla da to ne činim jer je, prema njezinim riječima, bilo previše ljudi a premalo pušaka te mi je rekla da puno više mogu napraviti u Italiji. Pristao sam i po njezinom savjetu sam tamo osnovao hrvatsku udrugu i cijelo vrijeme sam usko surađivao s Ministarstvom, na neki način sam bio njihova ‘ispostava‘ u Italiji! (smijeh) Radili smo izložbe, bila je izložba ratnih razaranja u Slavoniji, početkom 1992. bila je izložba Pava Urbana u najelitnijem padovanskom prostoru, išla je humanitarna pomoć, usmjeravao sam to, logično, u Župu dubrovačku... Radilo se vrlo intenzivno s mnogim udrugama u Italiji i to je bilo izvanredno, priča Duper te nastavlja:

Ilustracija

- Međutim, uvijek je postojala ta strašna trauma, a to je dosta uobičajeno kod nas koji nismo bili tu stalno prisutni. Znao si da se događa nešto kod tebe u tvom domu, a ti nisi tu. To je nevjerojatna trauma, to jako boli i to te obilježi zauvijek. To je bio jedan od povoda zašto sam skoro pa ‘opsjednut‘ Domovinskim ratom jer sam ga proživio kroz jednu drukčiju traumu od onoga tko je bio tu. Ova moja nije snažnija, ali je trauma. Onaj tko je ginuo, tko je nosio mrtve ljude... njegova je trauma sigurno veća, ali ova je isto značajna, to jako boli i obilježi te zauvijek. I, kad sam se vratio iz Italije 2014., odmah sam želio ispričati tu priču, ali sam je želio ispričati kroz priču koja je malo drukčija. Jer, kad se pričaju priče o ratu, tu su uvijek nekako službeni podaci, ova ili ona bojna ili brigada ili taktika, Bobetko, Marinović... Sve to stoji, ali nigdje nema ‘malih‘ ljudi i kako su oni to gledali ‘odozdo‘ i kako je to izgledalo?! Dijelom sam znao kako je to izgledalo ‘odozdo‘. Ljudi to, prije svega, nisu očekivali. Bile su čuvene floskule o ‘Šestoj floti‘ koja će doći i ‘spasiti‘ nas i ne znam tko već ne sve do potpune nepripremljenosti. U Italiji sam imao informaciju da smo okruženi s oko 15 tisuća vojnika. Svjedok sam da su mi se krajem osmog mjeseca 1991., dok smo šetali na Stradunu, poznanici smijali kad sam ih pitao jesu li se pripremili, jesu li se naoružali, iskopali rovove, minirali puteve i mostove... Ljudi su umirali od smijeha! Tako su se slatko sa mnom izrugali da sam bio strašno tužan jer sam na neki način znao što nas čeka, govori Duper.

Naveo je i što njegov film donosi.

Nikola Duper

Tonći Plazibat/Cropix

- Želim prikazati kako je Domovinski rat doživio obični narod: majke, djeca, ljudi koji su se na neki način pripremali, koji su mislili da će se nešto dogoditi, koji su pitali zašto nema oružja, zašto se iznosi oružje iz Kupara, što ti brodovi ovdje rade... Zanima me ta drama tih takozvanih ‘malih‘ ljudi koji su prošli kroz jednu kalvariju, a da do dana današnjeg na mnoga pitanja nisu dati odgovori. Nisu dati odgovor zašto Dubrovnik nije naoružan, zašto je Miljenko Bratoš bio usamljen u tim pokušajima da se nešto napravi, da se kako-tako nešto organizira... Htio sam na neki način odati počast tim ljudima koji su ipak zaustavili neprijatelja u Župi 24 dana jer da je Brgat pao, oni bi bili na Stradunu uvečer prvoga, ali Brgat nije pao i to je jedan herojski čin, to nije šala. Oni jesu nabrzinu prošli kroz Konavle i kasnije su prošli relativno brzo, ali Brgat nikad nije pao, Brgat se morao povući jer je sve drugo palo i bili bi ostali okruženi... To je jedna herojska priča, obrana Brgata je priča za igrani film. Nažalost, pošto se kod nas ne pridaje puno pažnje o tim događajima iz Domovinskog rata, htio sam napraviti svoj skroman doprinos pa da barem ostane zabilježeno što se ovdje zaista događalo, a ne da sutra unucima moramo objašnjavati jesmo li mi njih napali ili oni nas jer je propaganda s druge strane dosta aktivna. Film je jedan mali spomenik stradalima u ratu i ohrabrenje preživjelima u ime budućih generacija, zaključuje Duper.