Vlada HDZ-a i DP-a je iznijela plan što će se događati s ekonomijom do 2028. godine. Naš stručnjak je sve analizirao

Nova hrvatska Vlada objavila je program rada za razdoblje 2024.-2028. koji bi se mogao označiti kao neambiciozan s obzirom na razvojne prigode koje se otvaraju pred Hrvatskom nakon ulaska u Schengen, europodručje i s obzirom na vjerojatno predstojeći ulazak u OECD. U ovom tekstu neću obuhvatiti sve elemente koji se odnose na sigurnost, zdravstvo, pravosuđe, kulturu, socijalnu politiku i još neka područja. Usredotočit ću se na pet ključnih područja koja su uže vezana uz gospodarstvo i pokazati da u tom dijelu nedostaje sedam bitnih elemenata.

Širi razvojni okvir i fiskalna politika

Razvojni cilj je jasno definiran: najmanje 80% razine razvoja EU do 2028. S obzirom da smo 2023. već dostigli 76%, i uzimajući u obzir aktualne trendove, 80% je dostižno ako se ne naprave veće pogreške po putu ili izbije neka velika geopolitička kriza koja bi paralizirala opći rast. Ocjena: 80% nije ambiciozno, iako bi se opravdanje moglo pronaći u riječi „najmanje“. Naime, Vlada može reći da cilj nije 80%, nego više od toga, maksimalno iznad 80% koliko god je to moguće. U tom slučaju, postavlja se pitanje kako osjetno premašiti 80% europskog prosjeka do 2028. kada među ključnim ciljevima nedostaju teme koje su povezane s ulaskom Hrvatske u OECD?

Priključenje Hrvatske OECD-u spominje se u okviru poglavlja Suverenitet. To pokazuje da Vlada razumije OECD kao vanjskopolitički, a ne ekonomsko-politički instrument (OECD je zapravo forum razmjene najboljih praksi u vođenju ekonomskih politika). To se vidi ne samo iz spomenutog mjesta koje je OECD dobio u programu, nego i iz izostanka politika koje se povezuju s ulaskom u OECD, a koje su ključne za dugoročni razvoj:

Nedostatak br. 1.: nema reforme sustava upravljanja državnim poduzećima

Nedostatak br. 2.: nema razvoja tržišta kapitala

Nedostatak br. 3.: nema aktivnog privlačenja izravnih stranih ulaganja (FDI)

Kada je riječ o izostanku treće politike, treba dodati da se u jednoj rečenici spominje privlačenje sjedišta međunarodnih kompanija (i europskih agencija), no najavljena je samo jedna aktivnost – otvaranje Europske škole u Hrvatskoj. To sigurno nije dovoljno da bismo mogli govoriti o privlačenju FDI kao jednom od Vladinih prioriteta.

Među uže definiranim ekonomskim politikama ipak treba istaknuti školski definirane makroekonomske ciljeve fiskalne politike, te jedini stvarno ambiciozno postavljen cilj: rast kreditnog rejtinga u visoku kategoriju A.

Konkretno, Vlada obećaje relativnu fiskalnu disciplinu jer deficit proračuna neće prelaziti 3% BDP-a, a javni dug će se trajno održavati ispod 60% BDP-a. To isto tako nije odveć ambiciozno jer je gotovo zajamčeno aktualnim trendom. Međutim, deklarirani cilj dostizanja kreditnog rejtinga A dobar je i ambiciozan. Već dulje vrijeme očekujemo pomak iz kategorije BBB+ u A-, pa bi se cijeli put od BBB+ do A u okviru mandata jedne vlade mogao označiti kao veliki uspjeh ako bude ostvaren. Ilustracije radi, rejting A ima Španjolska. To je iznad Poljske koju još nismo dostigli (A-). Za dostizanje rejtinga A bit će potrebno puno više od zadržavanja deficita ispod 3% BDP-a. No, o tom potom. Zasad možemo zaključiti da ambiciozno postavljen cilj rejtinga generalno signalizira namjeru Vlade za vraćanje na stazu fiskalne discipline nakon izbora (pitanje koje sam postavio u tekstu prošli tjedan).

Zaključak u ovom dijelu glasi da bez reformi vezanih uz pristupanje OECD-u – bez promjene načina upravljanja državnim poduzećima, razvoja tržišta kapitala i aktivnog privlačenja stranih ulaganja u industrijama veće dodane vrijednosti, neće biti moguće ostvariti deklarirane ciljeve konkurentnosti i inovativnosti. To vjerojatno neće spriječiti dostizanje razine razvoja od 80% europskog prosjeka do 2028., ali može spriječiti nastavak konvergencije prema 90% u dugom roku.

Tržište rada, odgoj i obrazovanje

Treba pozdraviti program osiguranja mjesta u vrtiću za svako dijete u Hrvatskoj do 2030. i veliki ciklus ulaganja u osnovne škole težak 1,5 milijardu eura radi osiguranja jednosmjenskog rada svih škola do 2030. Postizanje ovih ciljeva, uz EU sredstva, olakšat će i jedna otegotna okolnost – veliki pad broja djece koja ulaze u vrtiće i osnovne škole u narednim godinama zbog demografskih trendova.

To je povezano sa složenom tematikom tržišta rada – padom broja mladih i radnosposobnih te nužnim rastom kvalitete srednjeg i kvalitete i obuhvata visokog obrazovanja, budući da s udjelom visokoobrazovanih u populaciji 15-64 od 24,8% Hrvatska zauzima tek četvrto mjesto u EU odozdo ispred Rumunjske, Italije i Češke. No, ove su teme zaslužile dva slabašna odgovora u Vladinom programu: (1) poticanje povratka hrvatskih građana i (2) postizanje stope zaposlenosti od 75% i stope nezaposlenosti ispod 5% (i stope nezaposlenosti mladih ispod 10%). Pogled na sliku pokazuje da se igralo na sigurno: ti ciljevi će se vjerojatno ostvariti nastavkom već profiliranih dugoročnih trendova.

Dobra je vijest da je osigurano 700 milijuna eura za aktivne mjere tržišta rada, kao i druge poticajne mjere koje bi trebale pomoći (tako piše – pomoći, i to je dobro – prošla su vremena kada su vlade pisale „otvorit ćemo toliko i toliko radnih mjesta“) nastanak 125 tisuća novih radnih mjesta. Loša je vijest da o kvaliteti obrazovanja gotovo nema spomena.

U tom dijelu programa zapisane su i najave koje ne treba uzeti previše ozbiljno. Na primjer, Vlada obećaje prosječnu neto plaću od 1.600 eura i bruto minimalnu plaću od 1.250 eura do kraja mandata. Nominalne brojke ionako zavise o puno vanjskih parametara, poput inflacije, na koje Vlada nema izravan utjecaj jer su uvjetovane globalnim gospodarskim kretanjima. A upravo je objavljeno da je prosječna plaća u Hrvatskoj za ožujak naglo skočila na 1326 eura nakon što je statistika zabilježila ogroman rast plaća u javnom sektoru koji je proveden u isplatama za travanj. Ostaje prijeći put od preostalih oko 20% do 1.600 u četiri godine, a otkriven je – budimo ironični – i siguran instrument: povećanje plaća u javnom sektoru.

Nedostatak br. 4.: nema programa afirmacije i reforme visokog obrazovanja, promicanja cjeloživotnog obrazovanja i povećanja kvalitete obrazovanja radi zadovoljenja potreba modernizacije hrvatskog gospodarstva koje mora postati konkurentnije i produktivnije, a to nije moguće bez velikih iskoraka u obrazovnom sustavu. Inercija postojećeg sustava ostavlja nas čvrsto pri dnu EU, nekonkurentnima u najbitnijem faktoru za privlačenje ulaganja visoke dodane vrijednosti – stupnju i kvaliteti obrazovanja.

Efikasnost administracije i rasterećenja

Tema efikasnije administracije i rasterećenja nije zaslužila cjelovit skup mjera osim digitalizacije administrativnih postupaka (čiji katalog tek treba sastaviti), zatim, nejasno mjerenog cilja smanjenja vremena potrebnog za obavljanje administrativnih formalnosti za 20% (zašto ne 40% ili 50%?), pretvaranja dijelova poštanskih ureda u administrativne one-stop shopove za građane gdje će moći obaviti sve administrativne postupke, te akcijskog plana rasterećenja gospodarstva za 135 milijuna eura. Ta administrativna rasterećenja nisu izvorni dio programa ove Vlade, jer taj je akcijski plan već donijela i počela provoditi prethodna Plenkovićeva Vlada. To je jedan od primjera kontinuiteta Vlade u odnosu na prethodnu, čemu ćemo se vratiti pri kraju teksta.

Nedostatak br. 5.: nema jasnijeg i ambicioznijeg plana povećanja efikasnosti administracije i administrativnih rasterećenja

Infrastruktura i lokalni razvoj, a usput i o porezima

Očekuje se dovršetak izgradnje autocesta, uvođenje elektronskog sustava naplate cestarine (također projekt prethodne Vlade koji se već provodi) i, što treba posebno pozdraviti, planira se val ulaganja u željeznice od 6 milijardi eura u 10 godina. Također je uglavnom riječ o projektima koji su u pripremi ili se već provode i koji se oslanjaju na europska sredstva.

S razine središnje vlasti moglo bi se činiti da se o pitanjima infrastrukture i nema što više za reći, budući da bitna infrastrukturna pitanja nakon rješavanja nacionalnih mreža postaju važnija na lokalnoj nego na državnoj razini. Mnogi manji gradovi i općine slabijih fiskalnih kapaciteta i dalje muku muče s komunalnom infrastrukturom: prometnom povezanošću s većim centrima, dostupnošću širokopojasnog interneta (Vlada obećaje dostupnost za još 200.000 ljudi u ruralnim krajevima), propalim nerazvrstanim cestama (i ne samo njima), vodovodima, nedostatkom nogostupa, šetnica, staza, uređenih parkova i parkirališta, ulične rasvjete … Treba li isticati da slabosti lokalne komunalne infrastrukture također potiču iseljavanje mladih iz slabije razvijenih područja, ako ne u inozemstvo, a ono u druge, razvijenije općine i gradove? Moglo bi se reći da su to teme za predstojeće lokalne izbore, a da je Vlada učinila sve što je mogla kroz pet mjera: (1) osiguranjem izdašnog pristupa EU sredstvima, (2) reformom sustava fiskalnog izravnanja (preraspodjela u korist slabije razvijenih gradova i općina), (3) aktivnom suradnjom s lokalnim vlastima koja se obećaje na nekoliko mjesta i u novom programu, (4) donošenjem programa dodjele pomoći u cilju funkcionalnog odnosno stvarnog spajanja jedinica lokalne samouprave (2022.) i (5) reformom sustava poreza na dohodak koji je u vrijeme ministra Marića u potpunosti postao prihodom lokalnih jedinica vlasti da bi u vrijeme ministra Primorca bio ukinut prirez i uveden raspon lokalnih stopa poreza na dohodak, o čemu autonomno odlučuju lokalna predstavnička tijela prema sljedećim pravilima:

Za općine niža stopa od 15% do 22%, a viša od 25% do 33%.

Za gradove s manje od 30.000 stanovnika niža stopa od 15% do 22,40% i viša od 25% do 33,60%.

Za gradove s više od 30.000 stanovnika 15-23% odnosno od 25-34,50%, uz iznimku za Grad Zagreb (niža do 23,60% i viša do 35,40%).

Međutim, niti program funkcionalnog povezivanja jedinica lokalne samouprave, niti izmjene u sustavu poreza na dohodak nisu donijeli trajna rješenja za pitanja fiskalnog kapaciteta, efikasnosti i razvoja na lokalnoj razini. Ta tema je zasad pometena pod tepih (ne samo u ovom dokumentu), jer ovo desetljeće predstavlja razvojni intermezzo u smislu dostupnosti EU sredstava koja uistinu omogućavaju razvoj lokalne infrastrukture i javnih usluga kakav se inače ne bi mogao ni zamisliti samo na temelju domaćih fiskalnih izvora i zaduženja gradova i općina. Međutim, kada taj val dostupnosti EU fondova prođe, vratit će se i ograničenja financiranja lokalnih javnih investicija. To je objektivno težak problem – stoga ga, valjda, ne treba već sada otvarati. Na koncu, vremenski horizont u kojem će problem ponovo postati akutan proteže se na razdoblje nakon 2028. i bit će glavna tema lokalnih izbora 2029., a ne 2025. godine.

Nedostatak br. 6.: nema plana reforme teritorijalnog ustroja, jačanja fiskalnog kapaciteta i povećanja efikasnosti jedinica lokalne samouprave.  

U tom kontekstu vrijedi spomenuti da u programu nema spomena o puno raspravljanom porezu na nekretnine. I to je dobro. Porez na nekretnine jedna je od najkonfuznijih ekonomskih tema o kojoj se u Hrvatskoj, u pravilu vrlo površno, raspravlja već gotovo 10 godina (uz jedan neuspjeli pokušaj uvođenja, Marićev). No, to je tema za neki drugi tekst.

Mirovine

Umirovljenici su zahvaljujući rastu broja i puno većoj sklonosti izlasku na birališta od mlađih građana postali najmoćniji segment biračkoga tijela. Političari se kao politički poduzetnici – ponuđači prilagođavaju političkoj potražnji na tržištu demokratski iskazanih zahtjeva i prijedloga. To je najviše došlo do izražaja u mirovinskom sustavu u kojemu je najavljeno čak pet izmjena koje su obećane biračima:

Priznavanje studentskog rada u mirovinski staž

Za svako rođeno dijete majkama se priznaje godina radnog staža, a novitet je da će se od sada za isto toliko smanjiti i dobna granica za odlazak u mirovinu (dakle, majka s troje djece moći će u punu mirovinu nakon 37 godina radnog staža ako napuni 62 i nakon što se dob umirovljenja do 2030. uskladi s muškarcima na 65).

Umjesto dosadašnjeg polugodišnjeg usklađivanja mirovina prema formuli 70:30 (70% je ponder za stopu rasta cijena potrošača ili stopu rasta bruto plaća, ovisno o tome koja je veća) uvodi se formula 85:15, što je povoljnije za umirovljenike jer će se više ponderirati veća stopa.

Povećanje bonifikacije za kasnija umirovljenja iza 65. godine života (ne piše za koliko, ali za dulji ostanak u svijetu rada mirovina se već sada uvećava po vrlo visokoj stopi od 0,45% na mjesec).

Sve što ove mjere neće riješiti da bi se postigla ciljana prosječna mirovina od 750 eura na kraju mandata riješit će se novim mirovinskim dodatkom popularno nazvanim „trinaesta mirovina“, čiji detalji nisu poznati. Tih 750 eura prosjeka tumači se kao 30%-tno povećanje do kraja mandata, što znači da Vlada kalkulira s polaznom prosječnom mirovinom od 577 eura, što pribilžno odgovara prosjeku za korisnike starosne mirovine. Dakle, korisnicima starosne mirovine obećan je prosjek od 750.

Treba li posebno isticati da će ove mjere utjecati na dugoročno povećanje deficita prvog mirovinskog stupa? U programu nema kompenzacijskih mjera. Ako isključimo mogućnost povećanja mirovinskog doprinosa, jer nikome nije u interesu dodatno teretiti rad, kompenzacijske mjere potencijalno obuhvaćaju smanjenje mogućnosti za prijevremena umirovljenja i produljenje dobi za mirovinu. No, pokriće rashoda prihodima, koje nam je svima dio svakodnevice, u političkom je svijetu anatema koja je u ovom slučaju zaobiđena. Ne samo zbog živih sjećanja na uspješnu sindikalnu prijetnju referendumom iz ne tako davne 2019. Zaobilaženje je bilo moguće zbog toga što aktualni trendovi na tržištu rada i postupna prilagodba dobi umirovljenja za žene čine kontrolu mirovinskog deficita u kratkom roku od 4 godine izglednom. Naime, odnos broja zaposlenih i umirovljenika postupno se poboljšava zahvaljujući brzom rastu stope zaposlenosti u uvjetima gospodarskoga rasta bez obzira na loše demografske trendove.

Nedostatak br. 7.: nema plana kako spriječiti novo povećanje deficita javnog mirovinskog sustava u dugom roku, ali problem ionako neće biti jako povećan u mandatu ove vlade.

Ova vlada je jedna od posljednjih, ako ne i posljedna hrvatska Vlada, koja će si moći priuštiti takav luksuz. Stopa zaposlenosti puno će se sporije penjati iznad 75% kada za nekoliko godina dođemo do toga praga. Mlađih i radnosposobnih ljudi bit će osjetno manje do 2028. (jer društvo nema politički i kulturni kapacitet za apsorbciju mladih imigranata koji bi kompenzirali nacionalni demografski trend), osim ako se uistinu ne dogodi povratak barem stotinu tisuća ranije iseljenih građana. No, kvantitativni cilj ove politike koja je „forte“ i HDZ-a i DP-a nije deklariran. Stoga će mirovinski deficit u ne tako dalekom, ali ipak dugom roku, eskalirati ako se ništa ne napravi.

Ovoj vladi to nije problem jer će se deficit prvog mirovinskog stupa kratkoročno spustiti ispod ranije tvrdog praga od 4% BDP-a. Ta brojka je obilježila u gospodarskom smislu slabije razdoblje prije pandemije i pandemijsko razdoblje, no to je prošlost. Deficit će ponovo snažno rasti tek dalekih 2030.-ih, a tako dugi rok danas nikoga ne zanima. Doduše, trajno brži gospodarski rast, odnosno rast produktivnosti mogao bi (donekle) ublažiti problem, no kao što sam pokušao pokazati, upravo nedostatak ključnih politika usmjerenih ka povećanju kvalitete i obuhvata visokog obrazovanja, tehnološkom napretku, izvozu i međunarodnoj konkurentnosti gospodarstva ne jamči da će se razmjerno brz gospodarski rast nastaviti i nakon što relativna važnost bespovratnih EU sredstava padne u odnosu na oko 4% BDP-a, koliko se priljeva očekuje u toku ove godine (podudarnost s brojkom ranijeg deficita mirovinskog sustava je slučajna).

Zaključak

Program ove Vlade prvenstveno je zasnovan na raspoloživosti europskih sredstava. Do kraja 2030. na raspolaganju je ostalo još oko 20 milijardi eura (gotovo četvrtina jednogodišnjeg BDP-a), a to je gotovo 3 milijarde na godinu u prosjeku. To jamči prosječni godišnji priljev između 3 i 4% BDP-a u cijelom mandatu nove vlade.

Zaključno, stječe se dojam da je Vladin program nastao u žurbi budući da je Vlada sastavljena brzinom koju je malo tko očekivao nakon izbora u travnju. Do glasanja u Saboru trebalo je izbaciti ključni dokument i usuglasiti ga među koalicijskim partnerima. Uz tu pretpostavku, a imajući u vidu ministarski personalni kontinuitet u odnosu na prethodnu Plenkovićevu vladu, moglo bi se zaključiti da su Nacionalni program oporavka i otpornosti i planovi korištenja EU sredstava iz Višegodišnjeg financijskog okvira 2021.-2027. zapravo temeljni operativni politički dokumenti koji su puno važniji od sažetog političkog programa nove Vlade. Stoga bi trebalo pogledati što tamo piše o svim ovim temama. No, u tome i jest problem: sve je podređeno dobivanju europskog novca, dok politike za koje je teže ili nemoguće dobiti europsko financiranje padaju u drugi plan. A o njima zavisi gospodarski razvoj u dugom roku, piše Ekonomski lab.