To je samo voda. Samo moraš plivati - ponavljala je u sebi hrabra Zagrepčanka Mirna Mrčela, 29-godišnja magistra prava, prije nego je koncem srpnja 2020. godine priskočila u pomoć čovjeku zarobljenom u svom automobilu ispod podvožnjaka u Miramarskoj ulici u Zagrebu, okruženom vodom visine više od metra i pol.
Potop prouzročen nevremenom praćenim jakom kišom umalo ga je stajao glave.
Josip Šimić, inače osoba s invaliditetom, ispričao je kako se te noći, oko pola sata poslije ponoći, dovezao do podvožnjaka ispred kojega nije bilo nikakve signalizacije, te je shvatio da nešto nije u redu. Stao je, ali je automobil, po inerciji, nastavilo dalje - doplutao je do pola, a onda potonuo...
Upravo tada se prema zagrebačkoj Miramarskoj ulici iz smjera zapada, od Botaničkog vrta, kretala Mirna sa svoja tri psa. Oko ponoći je izašla prošetati tri ljubimca – Anuka, Tinu i Olivera, i ubrzo začula ženski glas kako viče. Izdaleka nije mogla razaznati što se događa, ali je, pristigavši iznad podvožnjaka, ugledala sljedeći prizor - jedan je čovjek zarobljen u automobilu, čiji je krov jedva virio iz vode, pokušavao otvoriti vrata i izići van. Djevojka, tek poslije će se doznati kako se zove Zorana, bila je na njegovoj razini i nije mogla točno vidjeti što se događa. Mirna je, pak, s uzvisine imala puno bolji pregled situacije...
– Nabrzinu sam zavezala pse za ogradu, što inače ne preporučujem, ali ovaj put nije bilo izbora. Pitala sam jednog dečka, a bio je tu još jedan čovjek, jesu li zvali nadležne. Rekli su mi da jesu, ali da su zauzeti i da nemaju koga poslati. Ta je cura isto krenula dolje kad i ja... Skinula sam tenisice, čarape, gornji dio trenirke i naočale. Dala joj ih i ušla u vodu... – opisala je do u detalje Mirna dramatičan događaj, koji joj se zauvijek urezao u pamćenje.
– Ima jedan pješački dio, koji je iznad ceste u Miramarskoj, tim sam dijelom mogla hodati. Međutim, dalje sam morala prijeći ogradu i zaplivati prema automobilu. To nije velika udaljenost, samo je u u pitanju širina jedne prometne trake. Došla sam do vozačevih vrata i pomogla mu ih otvoriti. Nije mogao sam iznutra... Kad sam ih otvorila, čovjek mi je uspio dodati svoju protezu za nogu i popeti se na krov. Izišla sam van iz vode i mislila se vratiti, ali kako se uspio popeti na krov, znala sam da je na sigurnom. Nisam, naime, znala hoću li, da ga krenem izvlačiti, ja to moći. A ako se oboje potopimo, onda nismo ništa napravili – uz smiješak je ispričala Mirna.
Ostala je dosta pribrana...
- Začudo da. To je valjda po onom klišeju da nikad ne znate kako ćete reagirati dok se ne nađete u nečemu. Na kraju sam vani pričekala vatrogasce, došli su nakon nekoliko minuta i izvukli čovjeka vani. Bio je pothlađen, ali najvažnije je da je bio dobro - skromno je završila Zagrepčanka o čijem se herojskom činu brzo pronio glas Hrvatskom.
Kći Marina Mrčele, zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nakon svega nije željela preuveličavati vlastite zasluge, ali je zvučala zabrinuto zbog jedne nove spoznaje.
- Ne očekujete da ćete se utapati usred Zagreba. U centru grada. Ali da da se nađete u takvoj situaciji, da tonete usred Zagreba, okruženi ljudima, a da baš nitko ne dolazi. Kako biste se osjećali? – glasno se zapitala Mirna dodajući kako joj je ta spoznaja zastrašujuća.
Oko poprišta događaja je, naime, bilo troje-četvoro ljudi, koji su izašli iz svojih automobila i samo gledali što se događa.
- Čak i da moja akcija nije bila presudna, smatram da je čovjeku bilo jako bitno da se ne osjeća usamljeno u nevolji, da mu netko želi i pokušava pomoći - kazala je neustrašiva Mirna.
Inače, Mirna Mrčela bivša je volonterka koja obožava pse. U svijet napuštenih životinja ušla je krajem 2012. godine, kad je uzela svog prvog psa, i bila dio svijeta volontera do 2018. godine. Dobar dio tog 'staža' vodila je splitsku udrugu za udomljavanje Sehaliah, budući da je u Splitu studirala. Bilo joj je to, ispričala je u Jutarnjem listu, istodobno predivno, jer je pomagala životinjama, ali i frustrirajuće i iscrpljujuće, jer je u svojim nastojanjima da pomogne tisuću puta lupila glavom o zid.
S ostalim je volonterkama kroz udrugu spasila nekoliko stotina pasa, a istovremeno su se borile na nekoliko frontova - s neodgovornim vlasnicima kućnih ljubimaca, nezainteresiranim institucijama koje bi trebale sankcionirati takve i lokalnim i državnim vlastima, gluhima na probleme napuštanja ljubimaca.
- Ništa nam nije bilo teško kad bi vidjele spašenog psa ili macu kako napokon spava na sigurnom. Ja sam se s vremenom, priznajem, umorila. Sada pomažem kada i koliko mogu, a volonteri i dalje imaju moje poštovanje i divljenje. Jednom kada uđete u pomaganje životinjama, više nikada ne možete okrenuti glavu - kazala je Mirna.