Bio sam jutros na sudu u Dračevcu. Svakih pola godine po prilici navratim tamo zbog tužbi koje osjetljiviji pravednici podižu uznemireni mojim pisanjem i svaki put uočim kako je pravosudna ustanova, glupošću meni nepoznatog državnog činovnika useljena u nekadašnju kasarnu JNA, malčice još propala otkad sam zadnji put bio tu.
Na dračevačkom sudu se, kao u napuštenim srpskim selima, zorno može pratiti kako kiša, sunce, vjetar i vegetacija milimetar po milimetar, sporo ali neumoljivo uništavaju djela civilizacije. Trnovite grane kupine plaze preko puteva, maslačak klija iz raspucalog asfalta, koromač, divlji ječam i češljugovina narasli su već do pasa. Grad je ovdje ustuknuo, divljina nadire. Uzima natrag što joj je čovjek oteo. Priroda je, da se tako izrazim, u postupku povrata ...
Na dračevačkom sudu se, kao u napuštenim srpskim selima, zorno može pratiti kako kiša, sunce, vjetar i vegetacija milimetar po milimetar, sporo ali neumoljivo uništavaju djela civilizacije. Trnovite grane kupine plaze preko puteva, maslačak klija iz raspucalog asfalta, koromač, divlji ječam i češljugovina narasli su već do pasa. Grad je ovdje ustuknuo, divljina nadire. Uzima natrag što joj je čovjek oteo. Priroda je, da se tako izrazim, u postupku povrata ...
