U potocima ostavljamo tragove svojih gena, ali samo za neko vrijeme dok se geni kao vodom vino ne razvodne a uspomene na nas se u zaboravu ne izgube. Tragovi brzo nestaju, ono što ne ispere kiša ili ne pomete vjetar, obriše vrijeme. No čovjeku je stalo da tragovima svojih djela barem malo produlji i vlastito trajanje.
Tragovi djela često traju dulje od tragova njihovih stvoritelja pa možda posluže onima koji u njima traže i možda nađu sebi potreban smisao. Treba li tragove čuvati kako bi se sutra eventualno otkrila njihova važnost, koju danas ne vidimo? Povijest i sadašnjost pokazuju kako tragovi prethodnika mogu značiti mnogo.
Svaki prijeđeni put, neko iskustvo koje stoji na raspolaganju onomu kojemu ustreba da bolje odabere vlastiti put, pa da i sam ostavi brazde onima...