Grafitima nostalgije ispisan je rani film Georgea Lucasa koji je trasirao njegovu karijeru i predstavio buduće glumačke zvijezde poput Harrisona Forda i Richarda Dreyfussa. Nominirani za pet Oscara, računajući najbolji film, režiju, scenarij i montažu, “Američki grafiti” (“American Graffiti”, 1973.) potvrdili su Lucasa kao perjanicu “novog Hollywooda” godinama prije nego što je kreirao serijale “Ratovi zvijezda” i “Indiana Jones”, otpočevši eru blockbustera.
Bio je to redateljski i (ko)scenaristički drugijenac danas poznatog filmaša nakon debija s “THX 1138”, producentski potpomognut od strane kolege Francisa Forda Coppole (“Kum”), a u njemu su Ford i posebice Dreyfuss ostvarili prve zapaženije uloge, otkrivajući potencijal ostvaren u budućim Lucasovim i Spielbergovim filmovima kao što su “Star Wars” i “Indiana Jones”, tj. “Ralje” i “Bliski susreti treće vrste”.
U Fordovu liku Bobu Falfi čak i postoji zametak Hana Sola, ako ne Indiane Jonesa. Ipak, Dreyfuss ima veću minutažu kao Curt Henderson, mladić na korak do koledža.
Početak je šezdesetih u gradiću Modesto (Kalifornija), točnije 1962., što je, ilustracije radi, četiri godine poslije vremena radnje ikonografski sličnog “Briljantina”. Svanuo je posljednji dan, tj. noć ljeta.
Curt se premišlja oko sutrašnjeg odlaska na koledž i to ga brine. “Možda nisam borac, nisam siguran da idem”, dvoji on. Steve Bolander (budući Oscarom nagrađeni redatelj Ron Howard) zabrinut je, pak, hoće li veza s Curtovom sestrom Laurie (Cindy Williams) izdržati razdvojenost kad i on ode na koledž. Laurie citira Curta i kaže “Nema smisla otići od kuće da bi potražio novi dom, odreći se života kako bi pronašao novi, rastati se od prijatelja koje voliš samo da bi stekao nove”.
Tu su i Curtovi i Steveovi prijatelji, vozač uličnih utrka John Milner (Paul Le Mat) i šmokljan Terry “The Toad” Fields (kasnije rado viđeni sporednjak Charles Martin Smith). Priča “Američkih grafita” kreće od momenta nakon što se nađu na parkiralištu “drive-in” restorana i svako malo mijenja perspektive tijekom jedne noći, odbijajući pretvoriti nekoga u glavnog lika, premda se nazire da Curt i Steve malčice prednjače.
Zapleta nema i sve se svodi na doživljaj zadnje večeri ljeta, ključne u životu svakog od četvero likova, dok vise unaokolo, vozikaju aute itd. Jedan od prijatelja, Curt, vidjet će “priviđenje”, plavokosu “božicu” na raskrižju i biti uvjeren da mu je “nešto rekla” (“mislim, volim te”).
Tko je ona, nećemo doznati. Vjerojatno simbolizira Curtov život na raskrižju. Možda je i samo “priviđenje”, ljepotica koja je iščezla, baš kako polako nestaje i nevinost Curta i ostalih likova, čega neki od njih polako postaju svjesni, iako se nadaju da će zauvijek biti mladi. “Ne možeš zauvijek ostati 17-godišnjak”, jedna je od važnijih rečenica generacijskog filma koji postavlja pitanje “Gdje si bio 1962.?” i pozicionira se kao audiovizualno sjajna evokacija početka šezdesetih, posljednjeg “doba nevinosti”.
Likovi već u filmu ističu kako se trebaju “prisjetiti lijepih trenutaka”, a godinama poslije “American Graffiti” je sve više nostalgičan komad “novohollywoodske” kinematografije na svako novo gledanje kao društveni i popkulturni dokument jednog mladenački krajnje nevinog, prošlog svršenog vremena ususret velikim promjenama.
Lucas je ovjekovječio trenutak u vremenu prije atentata na Kennedyja, rata u Vijetnamu, Watergatea... i pokazao kako je bilo biti tu (Kalifornija) i tad (1962.), kad su pjesme na radiju i filmovi u autokinu bili kraljevi zabave. Osjećaj mjesta i vremena je univerzalan i dodirljiv u kadru, nostalgija opipljiva, neovisno o tome jeste li bili u Kaliforniji 1962. i proživjeli razdoblje iz “Američkih grafita” ili se tad niste ni rodili.
Svatko se može poistovijetiti s mladenačkim nadama i snovima likova u razdoblju kad još ne znaju što točno žele u životu i od života, njihovim nesigurnostima i dvojbama pred ulazak u svijet odraslih i ne znaju “čemu tolika žurba” da u njega i uđu, od Curta do Terryja; potonji provodi večer s djevojkom debelo iznad njegove lige Debbie (Candy Clark, nominirana za Oscara u kategoriji sporedne ženske uloge) i doživljava jedan peh za drugim pokušavajući naći nekoga da mu kupi bocu alkohola kako bi je zadivio.
Savjeti za mladiće “nadam se da ćeš sa sobom ponijeti mali komadić ovog mjesta” i “kušaj život, zabavi se” sugeriraju podijeljene emocije gorkoslatkog filma koji je preuzeo generacijsku štafetu od “Posljednje kino predstave” i predao je “Danu velikih valova”. “American Graffiti” slavi mladenačke godine i istovremeno evocira osjećaj kraja mladosti i jedne epohe.