Demonska prisutnost nadvija se nad još jednim nadnaravnim hororom “Anđeo tame” (“From Black”), ali je nešto drukčijeg tipa od “Časne II”. “Anđeo tame” starta gotovo kao krimi-triler, nakon što se u zaglavlju ispiše ominozan citat SF i fantasy pisca Matthewa Stovera “Tama je velikodušna i strpljiva, i uvijek pobjeđuje”.
Poziv 911. “Samo pošaljite nekoga. Moram pobjeći odavde...”, zavapi ženski glas i izgovori krucijalne riječi: “Ne mogu izaći, on bi još mogao biti ovdje.” Naravno, gledatelja zanima tko je “on”, ali polako. Policijska narednica Bray (Jennifer Lafleur) istražuje što se dogodilo Cori (solidna Anna Camp), ženi koja je nazvala 911 i pronađena je sva u krvi.
Cijela jedna soba je prekrivena krvlju, plahte kreveta, kauč... Doznajemo da krv nije Corina i da je policajka poznaje kao bivšu đanketu i ožalošćenu majku misteriozno nestalog dječaka Noaha (Eduardo Campirano). Tragovi okultnog vidiljivi su, pak, u sobi sa svijećama i nekakvim ritualističkim krugom na podu.
Cora je na ispitivanju u policijskoj postaji, a nove krucijalne riječi postaju: “Samo ga želim natrag. Rekao mi je da bih ga mogla dobiti natrag.” Redatelj Thomas Marchese bio je policajac i to se vidi u uvodu filma inspiriranog irskim hororom Liama Gavina “A Dark Song” iz 2016. godine, o majci koja pristaje na okultni ritual kako bi vratila nestalog sina.
Prije “From Black” Marchese je snimio dokumentarac “Fallen” o policajcima koji se nose s gubitkom kolega. Dakle, činio se pogođenim izborom za mračni horor o traumi s izrazitim uplivom drame na temu gubitka djeteta, što je strava i užas prve vrste. Gubitak, tj. Corina usamljenost i bespomoćnost pokretači su priče ispričane na razmeđu tuge i jeze.
Dio minutaže uzimaju scene s protagonisticom kako se pokušava nositi s traumom na grupi potpore, gdje ona upoznaje Abela (John Ales). Abel je i sam izgubio kćer i crne misli motaju mu se po glavi. Dosta je čuti njegovu teoriju u vezi animiranog klasika “Potraga za Nemom”.
Prema Abelu, tata je pojeo sva jajašca, što ribe klaun rade. Cijela priča crtića zapravo je priča koju otac pripovijeda samome sebi i na taj način se nosi s traumom. “To je mračno”, zaključi Cora, a Abel istakne da “Nemo” na latinskom znači “nitko” (“Finding Nobody”).
Mračan je i Abelov prijedlog za Corino ponovno sjedinjenje sa sinom, iako za nju predstavlja tračak svjetla. Prijedlog uključuje sazivanje demona i tu za film nastupaju problemi. Nakon obećavajućeg početka i dojmljive “slow motion” scene u kojoj Cora sanja otmicu sina i tiho vrišti, “Anđeo tame” razvlači priču i na generički način pristupa metafizičkim seansama između života i smrti, odnosno pokušaju da se stradali vrate “otamo gdje već idu”.
Scenografija rituala satkana od crtanja kredom po podovima može podsjetiti na “Dogville” i Marchese dijelom tipuje na kompleksnu jednostavnost tog tipa, ali je opterećen “twistovima” i sve napadnijim audiovizualnim dočaravanjem prisutnosti misterioznog demonskog stvorenja zlih namjera i prepoznatljivog čudovišnog izgleda.
Tutnjava, škripanje, teško disanje i režanje postaju redateljevi saveznici u kreaciji strave i užasa s pridodanim sjenama iza poluotvorenih vrata, premda je dovoljna jedna monstrumova rečenica (“Bol je sve što ostaje”) da oslika najveći horor “Anđela tame”, gledljivog i zaboravljivog filma koji se odjavljuje pamtljivom završnom scenom. Ključne riječi: Mr. Magoo i boo.