‘Bagman‘: Sablasna priča bez pokrića

Kažu da takozvani Bagman svake noći luta svijetom tražeći djecu koju će strpati u svoju groznu torbu i pojesti. I to ne bilo kakvu djecu. On za promjenu želi dobru djecu, a ne zločestu. Monstrum se hrani dječjim strahovima i strepnjama. Namami djecu igračkama ili slatkišima i, baš kad se klinci najviše uplaše, ubaci ih u torbu i zauvijek ukrade roditeljima koje paralizira, načini nepokretnima.

Bagman je "uobičajeni lik u gotovo svim kulturama", a njegova "nevjerojatno dosljedna metodologija" čini ga potentnim hororskim negativcem franšizne vrste, kakvih nema puno u novije vrijeme izuzev Terrifiera. Studio Lionsgate, koji frekventno snima horore (serijal "Slagalica strave", "Zla kob", "Leatherface", "Đavolji plijen", "Paučina", "Stranci: Prvo poglavlje"), odlučio je prebaciti mit o Bagmanu na veliki ekran.

Lionsgate je to napravio prikladno prije Noći vještica 2024. i "Bagman" je imao tu čast da bude prvi film u hrvatskom "Halloween" maratonu u multipleksima "CineStar", kao "zagrijavanje" za "Terrifiera 3", "Nova pravila preživljavanja" i "Pustu zemlju".

Nažalost, nakon odgledanog filma može se reći da će Lionsgate u pogledu horor-negativca teško dobiti nasljednika Terrifiera i novu franšizu, odnosno da je "Bagman" trebao biti ostavljen za kraj "Halloween" maratona tako da "maratonci" ne propuste puno počnu li tonuti u san u sitne sate, odnosno da možda sami odsanjaju nešto strašnije ako već zaspu.

Određeni potencijal postojao je u priči scenarista Johna Hulmea, napisanoj pod utjecajem Stephena Kinga ("It", "Boogeyman"). Zbog financijskih poteškoća, Patrick McKee (inače solidni Sam Claflin, ovdje većinski na autopilotu) vraća se u nekadašnji dom iz djetinjstva zajedno sa suprugom Karinom i sinom Jakeom (Antonia Thomas, Carnell Vincent Rhodes) kako bi radio obiteljski posao s drvima i pomagao bratu Liamom (Steven Cree).

Nedugo nakon dolaska Patrick počinje noću čuti čudan zvuk, "zipping sound", poput ruksaka ili sportske torbe. "Netko je otvara i zatvara samo da bi mi petljao po glavi", govori on. Dakako, taj netko je Bagman, koji se uvlači u Patrickove snove i stvara mu košmarni osjećaj da će Jake biti otet. Sve to podsjeća Patricka na užase iz vlastitog djetinjstva, kad je otac njega i brata "disciplinirao" starom sablasnom pričom o Bagmanu, koja se pokazala stvarnom zbog njegova bliskog susreta sa zlim bićem.

Da se Bagman vratio, jasno je po uvodnoj sceni kad otme jedno dijete. No u toj sceni je jasno i da Colm McCarthy režira stravu gažerski, bez osjećaja i energije za opipljivu opasnost, premda je slovio kao velika nada nakon zombijevskog horora "Posebna" ili "The Girl With All The Gifts" iz 2016. godine.

Baš ništa ne izdvaja "Bagmana" od sličnih filmova tipa "Baghead", sve je izvedeno tipizirano i klišejizirano, kao da McCarthy nije bio spreman riskirati, nositi glavu u (Bagmanovoj) torbi. McCarthy se pohvalno odlučio na staromodni, sporogoreći psihološki i nadnaravni horor, tipujući na zlokobnu prisutnost monstruoznog entiteta, zvuk frule i škrgutanje zubima, ali redateljski tapka u mraku s rijetkim scenskim uplivima hororske košmarnosti i tenzije.

Iako priča stavlja naglasak na strahove od roditeljstva, odnosno na suočavanje s demonima prošlosti, starim dječjim trepetima pred spavanje i traumama iz djetinjstva, "Bagman" ništa od toga ne uspijeva evocirati. "Bagman" ili "Baghead"? "Baghead"!