‘Bob Marley: One Love‘: Marley je nami mila majka, Jamajka?

Reggae legenda zaslužila je bolji ili barem unikatniji film od biografske drame “Bob Marley: One Love”. Bob Marley bio je jedinstvena pojava na glazbenoj sceni 20. stoljeća. Jedan od reggae pionira, prepoznatljiv po dreadlocksima. Superzvijezda trećeg svijeta, glazbeni “rebel music” revolucionar i politički glas (s) Jamajke. Netko tko je u svojim pjesmama pozivao na jedinstvo i mir, ali i za zauzimanje za svoje pravo (“Get Up, Stand Up”).

U kratkom 36-godišnjem životu Marley je doživio atentat, koncertnim nastupom za mir ujedinio je Jamajku na rubu građanskog rata... Svega toga samo se ovlaš dotiče “One Love” redatelja Reinalda Marcusa Greena (“Kralj Richard”) s Kingsleyjem Ben-Adirom u glavnoj ulozi, koji je načelno solidan, ali nedostaje mu karizme (glumio Malcolma X-a u “Jednoj noći u Miamiju”).

Uvodna scena ispisuje građansko-ratne tenzije na Jamajci. Pitanje upućeno Marleyju može li glazba zaustaviti nasilje, dobiva odgovor: “Reggae hrani revoluciju koju oružje ne može zaustaviti”, sukladno nešto kasnijim izjavama: “Gitara je njegova strojnica” i “Glazba i poruka su jedno”.

Marleyju predlažu da razmisli o otkazivanju koncerta jer “sve je politizirano”, a on kaže: “Ne pačam se u politiku.” Ni redatelj Green ne pača se u politiku, odnosno pristupa joj letimično, kao i mahom svemu drugom, rijetko hvatajući esenciju Marleyjeva lika i djela tijekom prekratkih 105 minuta trajanja filma.

Priča je fokusirana na dvije turbulentne godine u Marleyjevu životu, od 1976. do 1978., ne računajući flashbackove na djetinjstvo i mladost sa slikama majke i oca Britanca koji ga je napustio, odnosno pupanja ljubavi s budućom suprugom Ritom. Događaja je puno i film leti s jednog na drugi, pokušavajući pomiriti Marleyja kao glazbenika, božanskog junaka, (ne)vjernog supruga, obiteljskog čovjeka.

Nedugo nakon što upoznamo Marleyja, njegovu suprugu, “back” vokalisticu Ritu (vrlo upečatljiva Lashana Lynch), te članove fenomenalnog benda The Wailers, slijedi scena atentata. Nismo se ni okrenuli, a Marley je u Londonu, gdje shvaća da ima nešto zajedničko s pankerima (buntovnički duh) i snima pjesme za izvanrednu ploču “Exodus”, inspiriran glazbom iz povijesnog filma “Exodus”.

“Imam ideju za pjesmu, ova mora biti velika, kao filmska”, kaže Marley, nakon čega počne “jammati” s Wailersima i otkrivati zvučne konture budućeg albuma kad glazba poteče “kao rijeka” u jednoj od spontanijih scena prilično formulaičnog “biopica”. Od stvaranja “Exodusa” mogao se snimiti cijeli film (“Ovaj album je važan, hoću uzdrmati sve”), ali Marley je već na europskoj turneji 1977. godine.

Negdje usred turneje, u Parizu, imat će okršaj s Ritom u izdvojeno tenzičnoj sceni, kad pokaže ljubomoru jer je razgovarala s nekim tipom na domjenku, unatoč tome što je on imao i još uvijek ima izvanbračne avanture dok ona odgaja čopor djece, uključujući i klince koje su rodile njegove ljubavnice.

Djeca, usput, dolaze do izražaja u sceni kad Marley počne svirati “Redemption Song” na akustičnoj gitari ispred kuće dok se klinci polako okupljaju oko vatrice i slušaju tatu. Rita potom lagano pada u drugi plan (“No Woman, No Cry”), odakle iskorači kako bi izjavila nešto važno, tipa “ponekad glasnik mora postati poruka”.

Film fokusiran na njihov odnos a la “Maestro” bio bi također podatn(ij)a drama, ali “One Love” je raštrkan i užurban, premda je posvećen kraćem razdoblju, izuzmu li se spomenuti traumatični “flashbackovi”, režirani snoliko-košmarno, otvarajući počesto zatvorena vrata njegova unutarnjeg svijeta s ponavljajućim prizorom zapaljenog polja po kojem jaše Marleyjev otac, dojmljivo ovjekovječenom u geometrijskom kadru.

Direktor fotografije Robert Elswit, veteran (“Ruka koja njiše kolijevku”, “Divlja rijeka”, “Osam milimetara”, “Nemoguća misija: Odmetnuti”...) i kućni snimatelj Paula Thomasa Andersona (“Teška osmica”, “Kralj pornića”, “Magnolija”, “Pijani od ljubavi”, “Skrivena mana”), obavio je uobičajeno dobar posao.

No film je odveć prozračan i produkcijski ispoliran za priču o Marleyju kojoj bi, neovisno o naslovu njegove pjesme “Sun Is Shining”, bolje pristajao malo “mračniji”, autentičniji pristup na razmeđu nezavisnog i studijskog ostvarenja, dakle nešto više kao A24 nego Paramount.

“One Love” uklapa se u recentni trend hagiografskih biografskih filmova o popularnim glazbenicima s vrlo malo “šporkice” kao što su “Bohemian Rhapsody”, “Respect” i “I Wanna Dance” o Freddieju Mercuryju, Arethi Franklin i Whitney Houston. Među njima se najviše izdvajaju “Moonage Daydream” o Davidu Bowieju, “Straight Outta Compton” o grupi NWA i “Rocketman” o Eltonu Johnu, pa i “Elvis” o kralju rock ‘n’ rolla Presleyju, dok je “Aline: Glas ljubavi” o Celine Dion bolje i ne spominjati.

S obzirom na Marleyjevu ostavštinu, “One Love” je trebao biti u gornjem domu novijih glazbenih “biopicova”. Nije ovo tako loš film, samo je propustio priliku da bude nešto posebno, barem u finalu koje ga je moglo podići u nebesa kao što je podiglo “Bohemian Rhapsody”.

Naime, cijeli film bilda Marleyjev epohalni “nastup jedinstva” na Jamajci, što je mogao biti ekvivalent Mercuryjeve izvedbe na Wembleyju u “Bohemian Rhapsody”, ali kad do koncerta napokon dođe, scena završi prije nego što je počela i prepušta mjesto “odjavnim” arhivskim snimkama i natpisima na ekranu. Zbog takvih stvari “One Love” ostavlja praznjikav dojam. Onaj jedan Jamajčanin iz filma “Žigosan za smrt” nazvao bi ga “praznom školjkom”.