‘Dječak i čaplja‘: Miyazaki u zemlji čudesa

Umirovljeni velikan japanske animacije Hayao Miyazaki iskoračio je iz penzije da snimi novi dugometražni animirani film za matični studio Ghibli "Dječak i čaplja" ("Kimitachi wa dô ikiru ka"/"The Boy and the Heron"). Kratki podsjetnik: Miyazaki se povukao u mirovinu nakon 2013. i animiranog filma "Vjetar se diže". Tada je imao 72 godine i govorio da je mu je "The Wind Rises" posljednji film, ali se isto vratio za još jedan.

Danas je Miyazaki deset godina stariji i "Dječak i čaplja" bi ovaj put lako mogao biti njegov doista posljednji animirani film, barem dugometražni. Američka Akademija zato mu je ponovno odala zasluženu počast nagradivši ga zlatnim kipićem u duelu s favoriziranim "Spider-Manom", njegovim drugim nakon što je 2003. osvojio Oscara za "Avanture male Chihiro" (bio nominiran i za "Howlov pokretni dvorac" i "Vjetar se diže").

Osjećaj konačnosti, posljednjeg animiranog zbogom, nadvija se nad "The Boy and the Heron" koji je s dosta autobiografskih elemenata vjerojatno i najosobniji od svih Miyazakijevih ostvarenja, a dođe kao svojevrsni epilog ili "post scriptum" njegove filmografije nakon "The Wind Rises", nastavljajući tamo gdje je prethodnik stao početkom Drugog svjetskog rata. Prizori požara otvaraju film i gutaju bolnicu.

Tijekom bombardiranja Tokija stradala je i zgrada gdje radi majka mladog protagonista Mahita Makija čiji otac je šef tvornice koja proizvodi borbene avione, baš kao što je to bio i Miyazaijev tata. Animacija je slikarski izvanredna i Miyazaki je kreirao možda i najuvjerljivije animirani požar dosad.

Za to je crpio inspiraciju iz ranog djetinjstva kad je svjedočio nemilim scenama grada u plamenu, što su, otkrio je, prve slike iz njegovog sjećanja. Cijeli film, Miyazakijeva refleksija na djetinjstvo pred kraj života, odvija se poput sjećanja ili čak sna jednog redatelja nesputane i nepresušne mašte koji razmišlja i sanja o prošlosti i bližnjima kojih više nema, počevši od majke.

Miyazakijeva majka dala mu je knjigu "How Do You Live?" Genzabura Yoshina, po kojoj je "Dječak i čaplja" dobio izvorni japanski naslov ("Kimitachi wa dô ikiru ka"), a Mahito upravo tu knjigu pronalazi nakon majčine smrti, kad se preseli na selo van grada s ocem i maćehom/maminom sestrom kao očevom novom odabranicom.

Ondje Mahito, poput Alise, pronalazi prolaz za drugi, čarobni svijet koji "nije kao moj, ali imaju sličnosti", a tu bi možda mogao spasiti majku nakon što mu goblinovski čovjek-čaplja usadi bubu u glavu da je još živa. Mahito sanja da spašava majku iz vatre i plače na javi, no suze ne mogu ugasiti vatru i spasiti je.

To je jedna od najemotivnijih scena filma, uz Mahitov susret s majkom kako leži na kauči i spava, čineći se stvarnom, ali kad je dotakne ona se pretvara u vodu, počne otapati i nestane u podu. Fantazijska priča propituje stvarne teme kao što su život i smrt, tuga, strah, trauma, a Miyazaki u svemu tome ne gubi dječji "sense of wonder", iako je prekoračio osamdesetu.

Dječja imaginacija još uvijek je forte japanskog animatora i fanovi će prepoznati da je "The Boy and the Heron" Miyazakijevih ruku djelo s obzirom da funkcionira kao "best of" njegova opusa od "Mog susjeda Totora" do "Vjetar se diže", posebice u vizualnom izričaju likova, poput starih žena, mudrog čarobnjaka koji govori "vrijeme će učiniti svoje" i malih stvorenja od mjehurića (Wara Wara), potencijalno novih "trade mark" lica studija Ghibli na tragu Totora.

Povremeno "Dječak i čaplja" izgubi ritam tijekom dvosatnog trajanja i mogao je biti koherentniji i fokusiraniji, no Miyazaki rabi logiku sna. Svatko tko uskoči u njegove snove, moći će sanjati s "Dječakom i čapljom".