‘Građanski rat‘: Razjedinjene Američke Države

Izborna godina u Americi dobila je provokativni popratni film "Građanski rat: Svakom carstvu dođe kraj" ("Civil War"). Nimalo slučajno, film počinje kadrom američkog predsjednika (Nick Offerman) kako vježba govor u Bijeloj kući pripremajući se obratiti naciji.

Predsjednik spominje da će poraziti pobunjenike i kaže "Neki to već nazivaju najvećom pobjedom u povijesti čovječanstva". Pobunjenici nisu neki "stranci" u nekoj stranoj državi. Ne, pobunjenici na koje se predsjednik referira su Amerikanci. (Građanski) rat se, za promjenu, odvija na "domaćem" tlu – u Americi.

Američku publiku naviklu na gledanje ratnih vijesti iz svijeta zasigurno je prodrmao ovaj film upozoravajuće priče (foršpan je završio riječima "Bože, blagoslovi Ameriku") i nije čudno da je svrgnuo blockbustere "Godzilla x Kong" i "Istjerivači duhova: Ledena prijetnja" s vrha USA box-officea.

Doznajemo da su se Teksas i Kalifornija odcijepili od SAD-a i formirali separatističku frakciju, takozvanu "Western Forces", nakon čega je u Americi započeo novi Građanski rat i traje već neko vrijeme. Sjedinjene Američke Države su razjedinjene, Amerikanac je digao ruku na Amerikanca, predsjednik je raspustio FBI i naredio zračne napade protiv američkih građana zaradivši titulu fašista, a separatističke snage idu prema Washingtonu spremne izvesti desant na Bijelu kuću baš 4. srpnja, na Dan nezavisnosti.

"Čim Washington padne, okrenut će se jedni protiv drugih", odjekne rečenica u "Građanskom ratu" u kojem su podjele među Amerikancima dovele do puškaranja i bombardiranja na nacionalnoj razini. Naime, "Civil War" je distopijski (anti)ratni film, ali počiva na (potenciranoj) stvarnosti, premda je britanski redatelj i scenarist Alex Garland ("Žal", "Muškarci") najpoznatiji po znanstvenoj fantastici sa ili bez elemenata horora ("Sunshine", "28 dana kasnije", "Dredd", "Ex Machina", "Uništenje", serija "Devs").

Stvarnost se čita između redaka u "Građanskom ratu". Tako, nad filmom se nadvija duh Donalda Trumpa, uključujući napad na Kapitol njegovih pristaša iz siječnja 2021. godine. No, Garland izbjegava eksplicitno politizirati i docirati, direktno uperiti prst u nekoga ili nešto, ostavljajući gledatelju pitanja/odgovore, rukovodeći se izjavom koju izgovara glavni ženski lik filma, slavna (foto)reporterka Lee (dojmljiva Kirsten Dunst) iz "Reutersa".

"Kad jednom počnete postavljati ta pitanja, ne možete prestati pa ne pitamo. Snimamo kako bi drugi ljudi pitali", kaže Lee. Dakle, Garland snima da drugi ljudi/gledatelji pitaju i poistovjećuje se s fotoreporterkom Lee kao netko tko kamerom bilježi svijet oko sebe, ali i njezinom rezigniranošću tim istim svijetom.

Radeći svoj posao Lee je fotoaparatom ovjekovječila užase iz mnogih ratom pogođenih zona diljem planeta, kako vidimo u njezinim flešbekovima, no čini se da ljudi nisu ništa naučili iz njezinih fotografija, slično kao ni iz reporterskih ratnih drama od "Godine opasnog življenja" do filma "Moj osobni rat", pa i Garlandovih metaforičkih SF-ova.

Upravo Lee predvodi novinarsku ekipu u terencu na putu iz New Yorka prema Washingtonu, gdje novinare "ubijaju na licu mjesta" – južnoameričkog kolegu iz "Reutersa" Joela (Wagner Moura), veterana "New York Timesa" Sammyja (Stephen McKinley Henderson) i mladu Jessie (Cailee Spaeny, zvijezda "Priscille").

Cilj je stići u Washington prije dolaska separatista i intervjuirati predsjednika, a tijekom reporterske odiseje kroz Ameriku nešto bolje upoznajemo likove, primjerice Joela koji priznaje da ga pucnjava "napaljuje" i hrli joj u susret, iako će kasnije – malo proturječno – vrištati nakon što doživi bliski susret s jednim neimenovanim pomahnitalim vojnikom (jezivo dobri Jesse Plemons).

"Civil War" je i film ceste, ali onaj u kojem su put i odredište od jednake važnosti. Na putu se reporteri zaustavljaju u gradiću s ljudima koji se pretvaraju da žive normalnim životom, neovisno o tome što se "prilično veliki Građanski rat odvija po cijeloj Americi".

Naravno, češći su prizori iz apokaliptičnih blockbustera poput kolone uništenih automobila na cesti, a tu su i obješene "izdajice", izbjeglički logori, masovne grobnice i snajperist koji puca po drugim vojnicima u napuštenom izletničkom kampu u kojem usred ljeta svira božićna glazba.

Tko pripada kojoj vojsci nije lako detektirati s obzirom na iste uniforme, čime se pospješuje trilerska tenzija, ali i ironija jer svi se međusobno ubijaju, tj. "ne znaš na čijoj se strani boriš". "Netko nas pokušava ubiti, mi pokušavamo ubiti njih", sumira jedan vojnik (be)smisao rata.

Ključna scena je susret s Plemonsovim likom, vojničinom-Amerikančinom lakim na okidaču koji zaustavlja novinare baš kad im se pridružilo dvoje Azijata, kao da nije dovoljno što je Joel iz Južne Amerike, a Sammy crnac. "Mora biti da je neka greška. Mi smo svi Amerikanci, zar ne?", pokušava Joel smiriti situaciju.

"Kakva si ti točno vrsta Amerikanca?", pita vojnik u sceni koja je uznemirujuća poput prizora kad Washington u završnici počne nalikovati Mariupolju, odnosno mitraljiranja kod spomenika Lincolnu i u samoj Bijeloj kući s nezaboravnim dijalogom Joela i predsjednika ("Treba mi citat. Ne daj da me ubiju. Da, to će biti dovoljno."). Budžet "Građanskog rata" bio je 50-ak milijuna dolara, najviše za neki film s logom nezavisne kompanije A24, i to se opaža u akcijskim scenama.

Baš poput Coppole u filmičnoj, lirsko-epskoj "Apokalipsi danas", Garland u odsudnim trenucima poseže za usporenim pokretima (letenje žerave i vijorenje američke zastave u "slow motionu") i glazbom (npr. pjesme "Rocket U.S.A." i "Dream Baby Dream" benda Suicide, začudo ne i "Civil War" Guns N‘ Rosesa), ali donosi i nešto novo kad se buka ratnog kaosa, pucnjave i eksplozija načas prekine klikanjem fotoaparata i zamrzavanjem slike.

Unatoč Garlandovoj indirektnosti i u filmskim citatima, vidljiv je utjecaj "Narednika Jamesa" i "Zero Dark Thirty" Kathryn Bigelow. Režija je većinski dokudramska bez ratnog "romantiziranja". Film katkad djeluje poput dokumentarca, što valjda neće postati. God bless America.