‘Imaginarni‘: Plišanac bez imaginacije

2024. je slabo počela za horor žanr, ali prave stvari valjda tek slijede. Blumhouse s "Imaginarnim" ("Imaginary") isporučuje već drugi uzastopno slabašni horor od početka godine nakon "Zaroni, preživi!". Ljubitelji strave i užasa imaju novi razlog za tugu. Posrijedi je nažalost još veći žanrovski ćorak koji pati od sličnih mana, iako je također imao načelnog potencijala.

Uz malo više imaginacije "Imaginarni" je mogao dobaciti do prošlogodišnjeg Blumhouseova aduta i relativno ugodnog iznenađenja "M3ghan", ali ispao je jedan od najslabijih aduta studija odgovornog za franšize kao što su "Paranormalno", "Pročišćenje" i "Podmuklo".

Potencijal je bio tu: strah od simpatičnog plišanog medvjedića kojeg je zaposjeo zloduh imaginarnog prijatelja. Nešto tako je odveć rijetko iskorišteno u hororu (npr. "Winnie The Pooh: Krv i med"), jer dosad smo uglavnom imali ubojite lutke poput Chuckyja, Annabelle i M3ghan.

Dakle, "Imaginary" je mogao biti nekakav hororski odgovor na komični film "Ted", provučen kroz nadnaravno-slasherski filter "Dječje igre" ili "M3ghan", ali ništa od toga. "Child‘s Play" i "M3ghan" bili su samosvjesni, crnohumorni horori puni duha, a "Imaginarni" to nije.

Preozbiljan je za svoje dobro, sterilan, beživotan, lišen ikakve zaigranosti, jednako kao i prijašnji Blumhouseov film "Night Swim" o bazenu koji "jede" ljude, ali taj je barem, za razliku od "Imaginary", imao bolje glumce (Kerry Condon, Wyatt Russell) i redatelja Brycea McGuirea koji je povremeno ukazao na veliki potencijal načinom kadriranja.

Potencijal je nekoć pokazivao i Jeff Wadlow, redatelj "Imaginarnog". Wadlow je skrenuo pažnju na sebe 2005. "screamovskim" prvijencem "Cry Wolf" nakon čega se okušao u akciji s promjenjivim uspjehom ("Nema predaje", "Kick-Ass 2").

Povratak stravi s "final-destinationovskim" hororom "Truth Or Dare" djelomično je podsjetio na njegov potencijal, no isti je nestao bez traga u generičkom "Fantasy Island" da bi se u potpunosti izgubio u "Imaginary", možda i najlošijem filmu s potpisom Wadlowa.

Osjeti se da Wadlow poznaje horor žanr, ovdje konkretno s posebnim naglaskom na klasik "Poltergeist", ali jednostavno ne uspijeva to poznavanje pretočiti u nešto suvislo da snimi neki novi ekvivalent filma "Come Play" ako već ne nešto "poltergeistovsko".

Priča o maloj Alice (Pyper Braun), pokćerki autorice dječjih knjiga Jessice (DeWanda Wise; "Tko nisko pada", "Očinstvo", "Jurski svijet: Carstvo"), koja se prilikom selidbe u pomajkinu kuću iz djetinjstva sprijateljuje s imaginarnim prijateljem Chaunceyjem, nudila je prostora za imaginaciju unutar zadanih žanrovskih okvira, ako već ne da te okvire i razbije.

"Imaginarni" je imao prilike postati i nova "Koralina i tajna ogledala", ali Wadlow bez puno mašte kreira fantazijski svijet koji postoji onkraj ovoga. Okej, ne može svatko biti Henry Selick, no problem jest što Wadlow ne umije napraviti ono primarno, tj. izmaštati hororsku atmosferu, tenziju, osjećaj jeze. Za jedan film koji se bavi imaginacijom, "Imaginary" je, ironično, sve samo ne imaginativan.