Vapaj Oscara Schindlera u "Schindlerovoj listi" da je "mogao izvući više ljudi" ima eho i u filmu "Jedan život" ("One Life"), ne samo u "Grebenu spašenih". Protagonist "Jednog života", bivši londonski burzovni mešetar Nicholas "Nicky" Winton (Anthony Hopkins) smatra da "nije učinio dovoljno" što je u Čehoslovačkoj spasio "samo" 669 većinski židovske djece od nacističkih progona.
Sličnost sa "Schindler‘s List" potencira i poruka "Onaj tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet". "Spasi jedan život, spasi svijet", čujemo u filmu "One Life". Konačno, klinci koje je Nicholas spasio zvali su sebe "Nickyjeva djeca", što podsjeća na ono "mi smo Schindlerovi Židovi".
No, iako se može tako činiti, "Jedan život" nije kopija "Schindlerove liste", niti je Nicholas kopirao Oskarov pothvat, premda je prozvan "britanskim Schindlerom". Winton je, naime, spasio djecu netom prije početka Drugog svjetskog rata, djelujući nekoliko godina ranije od Schindlera.
Međutim, kvaka je da se za herojski čin samozatajnog Wintona, za koji je proglašen vitezom od strane kraljice Elizabete II., nije znalo sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća pa je zato manje poznat od Schindlera. Vrlo solidni "One Life" ovom čovjeku podiže zasluženi spomenik, seleći ekstraordinarnu istinitu priču na veliki ekran.
Priča filma redatelja Jamesa Hawesa (serije "Slow Horses", "Snowpiercer", "Vučji odgoj") i koscenaristice Lucinde Coxon (oskarovska "Dankinja") razlomljena je na dva narativna/vremenska kolosijeka. Pratimo Wintona krajem osamdesetih, točnije 1988. godine, koji živi sa suprugom Grete (Lena Olin) i nakon dugo godina, prilikom čišćenja starih stvari u uredu, u ruke uzima pohabanu aktovku s dokumentima i fotografijama spašavanja djece kasnih tridesetih u Pragu, za što nije znao nijedan povjesničar.
Stari Winton doživjet će ratni flešbek u bazenu i vraćamo se potom pedeset godina ranije, u 1938., kad je mladi, 29-godišnji Nicholas (glumi ga Johnny Flynn) stigao iz Londona u Prag nedugo poslije Münchenskog sporazuma. Imao je tamo što i vidjeti. Izbjeglice su po cijelom gradu jer su mnoge židovske obitelji prebjegle u Prag pred nacistima u Njemačkoj i Austriji, gdje žive u groznim uvjetima u improviziranim skloništima bez hrane, "vlažnim, prenapučenim kampovima".
Svjestan da će djeca teško preživjeti zimu u takvim okolnostima, Winton odluči nešto poduzeti zajedno s humanitarkom Doreen Warriner (Romola Garai) i Trevorom Chadwickom (Alex Sharp) iz Britanskog odbora za izbjeglice u Čehoslovačkoj, a uz pomoć svoje majke Babette iz Londona (Helena Bonham Carter) koja nastoji uvjeriti Britance da su ovi ljudi u opasnosti, u što britanska vlada odbija povjerovati.
Tada započinje utrka za spašavanje života prije zatvaranja granica, odnosno Hitlerove neizbježne invazije i početka Drugog svjetskog rata. "Djeca, moramo ih maknuti", govori Winton i započinje koordinaciju masovnog tranzita stotina klinaca iz jedne zemlje u drugu.
Paralelno s time, radnja se svako malo preseli u osamdesete i pokazuje kako stari Winton ističe da su njegovi dokumenti iz Drugog svjetskog rata "prilično relevantni za današnje vrijeme". "Jako je bitno, radi se o izbjeglicama", kaže on, referirajući se na imigrantski val osamdesetih, ali i kao da je znao da će u vrijeme izlaska ovog filma Britanija (i Europa) također kuburiti s imigrantima i oklijevati da im pomogne, što priču čini aktualnom.
Tek kad Wintonovi dokumenti završe na BBC televiziji, u popularnoj emisiji "That‘s Life!" voditeljice Esther Rantzen (Samantha Spiro), njegovo nevjerojatno postignuće iz mlađih dana napokon će postati poznato javnosti. Flynn je solidan kao mladi Winton i gledatelj može zamisliti da je njegov Nicholas "izrastao" u Hopkinsova, koliko god da glumci ne sliče, ali ipak ima još puno filmova snimiti da dosegne starijeg kolegu.
Zbog toga, kao i manjka prave tenzije iz Hawesove televizijske režije, segment iz tridesetih manje je dojmljiv od onoga iz osamdesetih. Rijetko kad tijekom evakuacije djece gledatelj grize nokte od napetosti hoće li nacisti presresti vlak, pregledati njihove papire i vratiti ih natrag, tj. možda samo pred kraj.
Pa opet, Hawesu su ionako emocije iznad tenzije, a emocije se polako bildaju i doživljavaju klimaks u zadnjem činu u segmentu iz osamdesetih, u kojem se redatelj bolje snalazi te pronalazi pravu snagu filma i vlastiti glas, neopterećen time da se mora natjecati sa sličnim ratnim dramama iz Drugog svjetskog rata kakve nije lako nadmašiti, od "Schindlerove liste" nadalje.
Naravno, odlična Hopkinsova uloga presudna je za emotivni doživljaj "Jednog života". Unatoč poodmakloj dobi, Hopkins je u punoj formi posljednjih godina (zasluženi drugi Oscar za film "Otac", "Dvojica papa", "Vrijeme Armagedona"). Hopkins je suptilan i isprve emotivno suzdržan dok se Winton prisjeća zbivanja s kraja tridesetih i kaje da nije uspio spasiti još više djece, što ga proganja.
Prazne stranice Wintonova dnevnika, bez fotografija, simboliziraju zadnji vlak koji nažalost nije nikad stigao do Londona i to je njegova bolna točka. Kad voditeljica emisije "That‘s Life!" ugosti Wintona i iznenadi ga dovođenjem "Nickyjeve djece" u studio, scena je možda sentimentalna pa i "manipulativna", ali je i veoma emotivna zaslugom Hopkinsa, okidač za osjećajnu završnicu filma. Nemoguće je ostati imun na ključanje potisnutih emocija "britanskog Schindlera".