Upisi na karate diljem svijeta naglo su porasli sredinom osamdesetih zahvaljujući hit-filmu “Karate Kid” (“The Karate Kid”, 1984.) s Ralphom Macchiom i Noriyukijem “Pat” Moritom u ulogama madog karataša i njegovog “senseija”. “Karate Kid” je nakon “Istjerivača duhova” postao još jedan popkulturni fenomen 1984. i inicirao novu potražnju za borilačkim vještinama, nadovezavši se na kung fu filmove sedamdesetih.
Tajming je bio pogođen: “The Karate Kid” je okupirao zlatnu sredinu između kung fu akcija Brucea Leeja i sportsko-dramskog serijala o Rockyju Balboi, te karataških filmova Van Dammea (“Krvavi sport”, “Kickboxer”). Mnogi klinci od Amerike do Hrvatske poželjeli su ući u karate “dojo”, odjenuti kimono i naučiti tehniku ždrala kao Daniel-san, tako i pisac ovih redaka kojeg je film pronašao u nježnoj formativnoj dobi od nekih šest-sedam godina i u to vrijeme mu bio jedan od najdražih.
Popularnost “Karate Kida” rezultirala je franšizacijom, iznjedrivši dva nastavka do kraja osamdesetih i jedan u devedesetima (s Hilary Swank), novomilenijski remake s Jackiejem Chanom i Jadenom Smithom te nostalgičnu Netflixovu seriju “Cobra Kai” koja se vratila izvornim likovima dekadama kasnije u ušla u njihove sredovječne živote i predala štafetu mlađim generacijama s obje strane ekrana.
“The Karate Kid” je ispao transgeneracijski hit trajnog utjecaja zato što je preuzeo dobitnu formulu “Rockyja” i pogodio “žicu”. Redatelj “Karate Kida” John G. Avildsen režirao je prvog “Rockyja” i to se osjeti u svakom kadru, na filmu je radio isti skladatelj glazbe Bill Conti, a pjesma “You’re The Best” bila je u planu za “Rockyja III”, ali Stallone se odlučio za “Eye Of The Tiger”. Avildsen i scenarist Robert Mark Kamen prilagodili su “rockyjevsku” priču za djecu i mlade.
Sport je karate umjesto boksa, “underdog” heroj za kojeg se navija Daniel LaRusso je tinejdžer, također pripadnik radničke klase i italoameričkih korijena, junakov trener mr. Miyagi podjednako je nekonvencionalan kao Mickey Goldmill, a tu je i romansa, točnije ljubavni interes mladog protagonista, njegova Adrian u vidu Ali (Elisabeth Shue).
Pa ipak, “The Karate Kid” je u svoj toj formulaičnosti uspio pronaći vlastiti identitet s dobro (o)karakteriziranim likovima i njihovim međuodnosima, filmičnim prizorima treninga, vječno aktualnom temom “bullyinga” i lekcijama za cijeli život o učenju karatea da se ne moraš tući, svakako prije za samoobranu nego napad (“tučnjava je zadnji način rješavanja problema”), te suočavanju sa strahom/nasilnicima radije u ringu nego na ulici i uspostavljanju životne ravnoteže sa samim sobom.
Karate izvorno znači “prazna ruka”, a o učitelju i učeniku ovisi kako će tu ruku koristiti, odnosno hoće li “put šake” biti samoobrambeni kao Miyagijev ili napadački kako prakticira trener “Cobra Kai” kluba John Kreese (Martin Kove). “Ovaj ‘dojo’ ne zna za strah, bol, poraz, udari prvi, udari jako, bez milosti, milost je za slabe”, krivo podučava Kreese i pretvara mlade karataše u nasilnike poput Johnnyja Lawrencea (William Zabka) koji će početi maltretirati Daniela kad ga vidi u društvu bivše djevojke Ali.
Johnny je bio u konkurenciji za najvećeg “bullyja” osamdesetih uz Biffa Tannena iz “Povratka u budućnost”, ali postojale su neke sitne nijanse u njemu iz kojih se naziralo da on nije tako loš, tj. da ga lošim čini Kreeseov “odgoj”, što je poslužilo kao polazna točka serije “Cobra Kai” da usloji njegov lik i priču sagleda i iz njegove perspektive, dok su filmovi fokusirani na Daniela.
Svakako je pomoglo da je Avildsen snimio film kao da je Steven Spielberg (“E.T.”) režirao Rockyja za djecu/mlade. Motiv “spielbergovskih” očeva na službenom putu prisutan je u “Karate Kidu” s obzirom da se Daniel sa samohranom majkom (Randee Heller) preselio iz New Jerseyja u Kaliforniju i da mr. Miyagi postaje njegova očinska figura i prijatelj.
Pat Morita je bio nominiran za Oscara u kategoriji sporedne muške uloge i doista je stvorio ikonički lik trenera na pola puta između Rockyjeva Mickeyja i mudrog karate Yode koji podrezuje “bonsai” stabalca i hvata muhe štapićima za jelo (“Tko može uhvatiti muhu štapićima, može sve”). Treninzi i prijateljstvo Daniela i mr. Miyagija forte su filma i publici bude toplo oko srca kad jedan drugome kažu “Ti si najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao. I ti (si) prilično dobar...”.
Miyagi ima nekonvencionalan pristup treningu i traži od Daniela da pere i lašti automobil, brusi pod, boja ogradu i kuću s lijevo i desno ukrug/gore-dolje pokretima ruku, ali ispostavlja se da njegove “wax-on, wax-off” (“nanosi, briši”) metode imaju viši cilj za učenje karatea. Trenutak kad Daniel shvati da je ustvari učio blokove još uvijek impresionira, kao i njegovi (siluetirani) treninzi ravnoteže na pramcu čamca i drvenim stupovima na pješčanoj plaži u zalazak sunca. “Wax-on, wax-off” za vječnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....