‘Majka i sin‘: Mama zna najbolje

"Ma što mama rekla zvučalo je važno." – "Majka i sin" (2022.)."

Golden Camera nagrada pozlatila se u Cannesu 2017. francuskoj redateljici Léonor Serraille za dugometražni igrani prvijenac "Parižanka" ili "Jeune femme", prikazan u programu "Izvjestan pogled". Radi se o nagradi koju su prethodno, među inima, osvajali Jim Jarmusch, Mira Nair, Jafar Panahi, Corneliu Porumboiu, Steve McQueen...

Osvojena Zlatna kamera sugerira filmaša kojeg treba držati na oku. Cannes je držao Serraille na oku i njezin drugijenac "Majka i sin" ("Un petit frère"/"Mother and Son") dobio je "promaknuće" i bio uvršten u službenu festivalsku konkurenciju.

"Majka i sin" još je bolji film od "Parižanke" i Serraille je potvrdila potencijal. Ima dosta filmova o majkama i sinovima, ali ovaj je prilično poseban. Serraille je snimila refleksivnu i meditativnu dramu, priču o tome kako je to biti majka i sin, roditelj i dijete, film o teškom svijetu odraslih i nevinijem djetinjstvu/odrastanju.

Uvodna naracija mlađeg sina pogađa misaonu bit. "Ma što mama rekla, zvučalo je važno. Istovremeno bi uvijek gledala u daljinu. Bilo je teško znati što je zaista osjećala. One noći kad smo stigli u Francusku stalno je bila u pokretu, valjda da se ne bi srušila. Možda je to bilo zato što sam bio najmlađi pa sam se držao njezine svjetlosti, ali ne i ostalog. Kofer pun žalosti, koji je ponijela od kuće, bio je njezina tajna..."

Priča obuhvaća raspon od 20 godina i sagledana je iz perspektive samohrane majke i njezina dva sina nakon što su kao imigranti stigli iz Abidjana/Obale Bjelokosti u Pariz/Francusku, a podijeljena je na tri čina naslovljena po njihovim imenima (Rose, Jean, Ernest). Prvi čin počinje 1989. i zove se prema majci koju jako dobro igra Annabelle Lengronne.

Pratimo Rose od trenutka njezina dolaska u Pariz sa sinovima Jeanom i Ernestom (kao klince ih glume Sidy Fofana i Milan Doucansi, kao mladiće Stéphane Bak i Kenzo Sambin) da započne novi europski život. Ispočetka Rose živi u stanu od tete koja je želi spojiti s izvjesnim Juliusom Caesarom (Jean-Christophe Folly), ali ona započinje ljubavnu vezu s bauštelcem (Majd Mastoura) nakon što ga je upoznala radeći u hotelu kao čistačica.

To što odbija Cezara nije po volji njezine tete. "Došla si u Francusku, a ponašaš se kao princeza, ni sama ne znaš što hoćeš", govori ona Rose koja pokušava pronaći sreću barem u ljubavi i usnuti poneki san, ali po vlastitim pravilima. Ljubavnici ulaze u Rosein život i izlaze iz njega (tu je i vlasnik hotelskog lanca Thierry; Thibaut Evrard), no sinovi su konstanta i ona ih voli kao što samo majka može voljeti dijete te podučava važnim lekcijama.

"Najvažnije je uspjeti", ističe mama i zabranjuje im da pokazuju emocije ispred drugih. "Plačemo u sebi", govori mama koju će sin jedne noći zateći kako pleše i plače slušajući glazbu, ne znajući da je on gleda. Rose je toliko jak lik da nedostaje u drugom i trećem činu filma, fokusiranom na sinove (Jean se pogubio u autodestrukciji, a Ernest pronašao u filozofiji) koji će shvatiti ono što nisu mogli kao djeca – majka je "htjela najbolje za nas".

"Mother and Son" tad politizira dotičući se imigrantskog iskustva: Ernest će kao profesor filozofije doživjeti maltretiranje (bijelih) policajaca zbog boje kože nakon što načas izađe iz škole po kavu i zaboravi osobnu; oni nisu nikad čuli za Abidjan, nazivaju ga "mr. Obama" i prijete da će završiti u pritvoru ako ga opet zateknu bez iskaznice. Ipak, politika je u drugom planu.

Suptilni, emotivno prigušeni film, režiran s okom za poetsko (bubamare na stomaku), bavi se ljudima i osovljen je oko majčinstva i bratstva, efektno sumirajući univerzalne obiteljske odnose koji nas zbližavaju i udaljavaju iz generacije u generaciju prilikom nalaska majke i Ernesta u veoma emotivnoj završnici. Oboje se trude plakati u sebi, ali ne ide.