Nika Grbelja je otkriće i nova mlada ženska nada hrvatskog filma, zapisao je potpisnik ovih redaka sredinom srpnja nakon premijere “Hotela Pula” na Pulskom festivalu. Nešto manje od dva mjeseca kasnije, “Hotel Pula” je krenuo u kinodistribuciju i red je s mladom nadom napraviti intervju.
Kako s odmakom gledaš na pulsku premijeru filma, tj. reakcije publike i kritike?
- Premijera u Puli mi je jedno od najposebnijih iskustava u životu. Rijetko kada se čovjeku dogodi tolika količina podrške i ljubavi u tako kratkom vremenu. Beskrajno sam zahvalna svojima najbližima na podršci, a i starijim kolegama i kolegicama na vrlo lijepim kritikama i iskrenim čestitkama. A moram pohvaliti i sve zadužene za organizaciju ovogodišnjeg festivala. Festival je odrađen bez greške, i u mom pamćenju ostaje jako živopisan!
’Klik’ s Andrejom i Erminom
Kolika ti je bila trema pred premijeru kao debitantici? Kako ti je bilo sebe vidjeti na velikom ekranu pulske Arene?
- Imala sam veliku tremu, ali su na svu sreću moje dvije pratnje, kolegice s klase, imale sve pod kontrolom. Takvih prijateljica nema mnogo, vjerujte mi. Što se tiče gledanja same sebe na kilometarskom ekranu, bilo je izdrživo. Prvih pola sata sam se nervozno vrpoljila na stolcu, i uzdisala kad god bi moj lik nešto rekao. No, s vremenom sam počela vjerovati samoj sebi i svome liku. Na kraju sam bila zadovoljna!
Kako ti je bilo zakoračiti na crveni tepih? Osjećaš li se prirodno tu?
- Joj, ne. Ne osjećam se nimalo prirodno. Oduvijek sam imala problem s poziranjem, u bilo kakvoj situaciji. Ja sam preblesava za to i nikako se ne mogu shvatiti ozbiljno. Crveni tepih mi definitivno nije najdraži tepih za koračanje, draži bi mi bio nekakav perzijski.
Ima li treme i sad kad je film krenuo u kina ili je nestala nakon Pule?
- Sada je sve nekako lakše. Premijera u Sarajevu je bila puno ležernija nakon što smo probili led u Puli. I baš sam uzbuđena da još ljudi vidi naš film sada kada je napokon u kinima!
Odakle uopće ljubav prema glumi?
- Jedan mudri čovjek kojeg sam upoznala ovo ljeto me pitao: “Što te u životu toliko povrijedilo da si se odlučila baviti ovim poslom?” Ima istine u tome, ali puno stvari je tu igralo ulogu. Moja ljubav prema glumi se razvija konstantno, mijenja se i raste, a i dolazi iz raznih mjesta unutar mene. Meni je to nešto jako osobno, ali i nešto kroz što se najviše volim povezivati s drugima. Isto tako, prihvaćam i činjenicu da sam još poprilično zelena u svemu tome i da postoji još jako puno prostora za usavršavanje.
Kako je došlo do tvog angažmana za “Hotel Pulu”?
- Andrej (redatelj Korovljev; op.a.) je hodočastio po Akademijama i školama na području cijele države, pa je tako došao i kod nas u Rijeku. Prvi krug audicije sam odradila zajedno sa svojim kolegama, tako da je to bio kao još jedan dan na klasi. A u drugom krugu sam prolazila scene s Erminom (glumac Bravo), to je bilo jako lijepo iskustvo. Ja volim misliti da sam odmah kliknula i s Andrejem i Erminom.
Je li ti bilo lakše što je i redatelj debitant u formi dugometražnog igranog filma?
- Mislim da mi je generalno bilo dosta lagano snaći se u toj meni potpuno nepoznatoj situaciji filmskoga seta jer je atmosfera među ekipom bila jako opuštena. Kod Andreja se osjetilo da je debitant jedino u entuzijazmu i u želji za istraživanjem. Osim toga, on se držao vrlo profesionalno, šefovski. Lijepo nas je vodio kroz snimanje i to mi je svakako olakšalo igru.
Jesi li tražila neku filmsku inspiraciju za lik Une, ugledala se u neku žensku ulogu itd.?
- Osim režijskih uputa i pročitane knjige Vladimira Stojsavljevića, nisam tražila dodatnu inspiraciju. Mislim da je Una onakva kakva je napisana u scenariju bila sasvim dovoljna. Uz razgovor s kolegama i redateljem, a onda kasnije i kroz igru, razvila se u onu Unu koja odgovara cijeloj priči. Zasad se još uvijek vodim tim sistemom, slušanje i reagiranje na ono što ti partner daje. Tako su nas učili na Akademiji i zasad funkcionira.
Diplomski u Pragu kao želja
Tko su ti uopće glumački uzori, domaći i strani?
- Ja osobno najviše promatram glumu naših glumaca i glumica. Od njih najviše kupim, kradem i učim. Nekog koga bih izdvojila su Nina Violić, Lana Barić, Goran Marković i Leon Lučev. Maestralni ljudi.
Kakve filmove inače voliš gledati? Jesu li romantične drame ovog tipa među favoritima?
- Slijedi još jedan domoljubni odgovor. Najviše volim gledati naše filmove. To mi je ujedno i škola, a i nekako mi najlakše dotaknu srdašce. Pa ja bih rekla da volim gledati “ljubavne drame”, priče o raznim oblicima ljubavi. Isto kao što i u “Hotelu Pula” pored romantične priče Mahira i Une, simultano postoji još jedna velika ljubav, prijateljska. Ljubav između Une i Marine (moje kolegice Nike Ivančić).
Koliko ima maturantice Une u Niki i obratno? Volite li istu glazbu i odlazak u klubove npr.?
- Postoji zapravo dosta toga što dijelimo. Rekla bih da smo jednako senzibilne i emotivne, samo što se Una malo bolje nosi s tim, ali Nika na tome radi. I ja volim izlaziti, rijetko kada prođe vikend da to preskočim. Moji prijatelji i ja uglavnom ne izlazimo na punk, najčešće to bude neki techno, ali volimo za sebe misliti da smo punkeri u duši.
Jesi li uz Unu ponovno proživjela maturalne dane na neki način?
- Između mojih maturalnih dana i snimanja filma je prošla samo godina, tako da mi je taj aspekt Unina života bio još relativno poznat i blizak. No, bilo je zanimljivo to proživjeti u devedesetima. Čini mi se da su tada srednjoškolci bili puno luđi, unatoč ratu. Možda je do punka. Djeco, slušajte punk.
Kako to da je jedna Zagrepčanka poput tebe završila na studiju glume u Rijeci?
- To je jedna tužna priča. Nisu me primili u Zagrebu. Šalim se, presretna sam što je to na kraju ipak bila Rijeka. Forza Fiume!
Kako ti je bilo s kazališnih dasaka zakoračiti pred kamere?
- Jako uzbudljivo, ali izazovno. U početku sam stalno strahovala od toga je li nešto previše ili premalo. No, smatram da sam vrlo brzo shvatila koji je osnovni ključ filmske glume. Sad bih ga više od svega htjela brusiti, možda na nekom diplomskom studiju, negdje vani.
Razlika između filma i kazališta za tebe?
- Velika je razlika. Kod sebe sam primijetila da postojim jedna “ja” u kazalištu i druga “ja” na filmu. Krećem se drukčije, govorim drukčije, crpim energiju iz drugih kanala, sve u svemu, mislim i postojim na drukčiji način. Doduše, još mi je sve to jako apstraktno.
Planiraš li se trajnije prebaciti na film? Gdje se vidiš u bližoj budućnosti?
- Nažalost, planiranje u svijetu glumca nije baš ekvivalentno želji. Želja postoji i velika je. Voljela bih se baviti filmskom glumom više od ičeg. Nekakav plan koji sam si zacrtala u glavi, a koji u ovom trenutku još nije ostvariv, jest diplomski u Pragu. Smjer “Acting for film”.