Nestajanje Rivera Phoenixa na kraju filma “Ostani uz mene” iz 1986. tužno je i bolno za gledanje nakon njegove smrti. Takav je takoreći u cijelosti “Moj privatni Idaho” (“My Own Private Idaho”, 1991.). “Volio bih da mogu otići negdje gdje me nitko ne poznaje”, rekao je Phoenix kao Chris Chambers u jednoj sceni “Stand By Me”. U poetičnom uvodu filma “Moj privatni Idaho” pronalazimo ga upravo na tom mjestu.
Phoenix se kao narkoleptičar Mike Waters nalazi u Idahu usred ničega, na beskrajnoj cesti za nigdje ili možda negdje. Odakle je došao i kamo ide, nije poznato. No, Mikeu je cesta poznata kao neko znano lice i vidio ju je već prije. Najednom, Mike se počne tresti i grčiti, nakon čega se ispruži na cestu i zaspe, a nezavisni redatelj Gus Van Sant (“Dragstor kauboj”, “Dobri Will Hunting”) ulazi u njegove narkoleptične snove gdje mu majka gladi kosu i lososi iskaču iz rijeke u usporenom pokretu.
Ironijom sudbine, Phoenix je dvije godine nakon izlaska filma “My Own Private Idaho”, 31. listopada 1993., također zaspao nakon što je legao zgrčen na kolnik Sunset Boulevarda, ispred kluba “Viper Room” u vlasništvu Johnnyja Deppa, ali se za razliku od Mikea nije probudio, predoziran od ubojite kombinacije kokaina i heroina. Umro je u dobi od samo 23 godine, prije nego je dovršio snimanje filma “Tamna krv”, mlađi i od Jamesa Deana s kojim su ga uspoređivali, premda nije pogledao “Buntovnika bez razloga” i nijedan njegov klasik (Phoenixovim odlaskom titulu “modernog Deana” preuzeli su Brad Pitt i Leonardo DiCaprio).
Dok se nanovo neminovno nameću pitanja koliko bi filmova do danas snimio (trebao je glumiti u “Dnevniku košarkaša” “Intervjuu s vampirom”, “Potpunoj pomrčini”...), bi li glumio s bratom Joaquinom i uopće nastavio glumiti, možda i režirati, ili se povukao iz Hollywooda i zalagao za okoliš, vrijedi se podsjetiti njegove središnje, ključne uloge karijere, ovjenčane nagradom u Veneciji za najboljega glumca.
Uloga u “Mom privatnom Idahu”, koja je Phoenixa trebala lansirati u (mega)zvijezde nakon nastupa u filmovima kao što su “Mali Nikita”, “Indiana Jones i Posljednji križarski pohod” i “Na kraju snaga” (za potonji je bio nominira za Oscara), uzela je veliki danak i posredno ga koštala života.
Naime, Phoenix je ušao preduboko pod kožu Mikea da bi utjelovio lik mladića s ruba društva koji se bavi (uličnom) prostitucijom i podaje ženama i muškarcima, a droga mu nije strana, naprotiv u jednoj je sceni prilično halapljivo konzumira. Kako bi se pripremio za tešku ulogu, Phoenix je intervjuirao muške prostitutke i eksperimentirao s drogom, uranjajući sve dublje i dublje u Mikeov svijet.
Svako novo gledanje filma “My Own Private Idaho” zbog toga je gorko-slatko iskustvo: s jedne strane, Phoenix je ostvario sjajnu, posvećenu, duboko proživljenu izvedbu, kakve posljednjih godina ostvaruje njegov mlađi brat Joaquin, s druge danas o glumcu govorimo u “past tenseu” i prošlo je već više godina od njegove smrti nego što ih je uspio doživjeti.
Ipak, uloga u “Mom privatnom Idahu” ostaje testament njegova sirovog talenta, a Phoenix je zasigurno prihvatio kako bi jednom zauvijek dokazao da je više od ljepotana s naslovnih strana/miljenika žena i razbio potencijalni začarani krug “typecastinga”, sukladno jednoj od prvih scena (“blow job”) i momentu kad se Mike nađe na naslovnici gay porno časopisa.
Kako se Van Sant u naraciji i dijalogu nadahnuo klasičnim Shakespeareovim komadima “Henry IV.” i “Henry V.”, Phoenix je pokazao dara za šekspirijansku dramu, ali u Van Santovu snolikom filmu nadasve je kreirao poseban i nezaboravan lik. Mike je polubudan, sanjivi mladić teških kapaka, vječno nadomak zemlje snova posutih krajobrazima njegove usamljene duše, tj. prizorima puste ceste, majke i drvene kuće kako pada s neba na cestu a la “Twister”.
S jednom nogom u zemlji snova u koje svaki tren može zapasti, Mike kao “connoisseur of roads” bježi od svijeta u potrazi za pripadnosti i utočištu u naručju majke koju nije nikad upoznao kao dijete razbijene obitelji ili zagrljaju prijatelja Scotta Favora (Keanu Reeves; iste godine glumio i u akcijskom filmu “Pakleni val”), sina bogatog gradonačelnika koji je iz prkosa odabrao rubnu egzistenciju s par dolara u džepu i prostituciju, a u koga je on potajno zaljubljen.
To će mu Mike i priznati u divnoj sceni pokraj logorske vatre, nedugo nakon postavljenog pitanja “Što ti ja značim?”. Scott govori “dva tipa se ne mogu voljeti”, ali Mikeu to nije bitno. “Mogao bih voljeti nekoga, iako me ne plaća za to. Volim tebe, a ne plaćaš me”, Mike ogolijeva dušu.
Van Sant to ogolijevanje snima s puno privrženosti (kao da je pripremao teren za nadolazeće sentimentalnije melodrame poput “Good Will Hunting” i “Finding Forrester”), gradeći cijeli film ceste i struje svijesti oko Phoenixove proganjajuće uloge i lika koji je njegova preslika od 1993. do 2023. i dalje. Znakovite su Mikeove odjavne riječi u “Mom privatnom Idahu” na cesti prema nebu. “Ja sam stručnjak za ceste. Cijeli život kušam ceste. Ova cesta nikada neće završiti. Vjerojatno ide po cijelom svijetu...”