‘Na Adamantu‘ + ‘Tijelo‘: Dokumentarci koji inspiriraju

Pod predsjedanjem glumice i hollywoodske zvijezde Kristen Stewart, međunarodni žiri 73. Berlinalea iznenađujuće je dodijelio Zlatnog medvjeda dokumentarnom filmu ”Na Adamantu: Nitko nije savršen” (”Sur l‘Adamant”/”On The Adamant”), nazvavši ga ”filmskim dokazom nužnosti ljudskog izražavanja”.

Dokumentarci ne osvajaju često glavne nagrade na najjačim europskim filmskim festivalima i unatrag 20 godina, do trijumfa ovog ostvarenja u režiji veterana dokumentaristike Nicolasa Philiberta, slični primjeri mogu se svesti na prste jedne ruke, primjerice ”Fahrenheit 9/11” u Cannesu, ”Sacro Gra” i ”Ljepota i krvoproliće” u Veneciji te ”Gori more” na Berlinaleu. 

Uspjeh doksa ”Na Adamantu” tim je veći što je primio Zlatnog medvjeda suprotstavljen zvučnim filmovima kao što su ”Prošli životi”, ”Suzume”, ”Crveno nebo”, ”20.000 vrsta pčela”, ”Disco Boy”... Osobno, ”Past Lives” je superiorniji komad kinematografije, ali ”On The Adamant” je kvalitetan i poprilično poseban, human i dostojanstven dokumentarac.

Film nominiran za EU Oscara, koji igra u hrvatskim neovisnim kinima, u potpunosti se odvija u titularnom Adamantu u centru Pariza, na rijeci Seini, tik pored ”Charles de Gaulle” mosta. Izgledom nalik botelu pretvorenom u art studio, Adamant je plutajući eksperimentalni dnevni centar za skrb osoba s mentalnim poteškoćama kojima od 2010., u terapeutske svrhe, omogućava da se kreativno izraze kroz raznorazne edukativne i kulturne aktivnosti kao što su radionice za film, glazbu, književnost, slikanje, šivanje itd., tako blizu, a opet tako daleko od stresne gradske vreve.

Usidreni brod jedinstveno je utočište i mirna luka za društvene marginalce, gotovo utopija, djelujući van društvenih normi i institucija, te primjenjujući drukčiji pristup u odnosu na standardizirane psihijatrijske ustanove. Dakle, empatija kontra dehumanizacije.

U svom opservacijskom dokumentarcu Philibert je ponajprije fokusiran na živopisne autsajdere, pojedince/pacijente koji dolaze u Adamant gdje ne osjećaju osudu i stigmatizaciju društva, tj. njihovu rehabilitaciju, pa tek onda na terapeute i rezidente centra za skrb.

Među njima je Francois i upoznajemo ga prvoga kako pjeva pjesmu ”La Bombe Humaine” francuskog benda Telephone. Pjesma za njega ima katarzične terapeutske učinke i on je maksimalno uživljen, ne dopuštajući da mu psihičke smetnje dođu do izražaja.

Koliko je Philibert objektivan svjedoči kasnija scena s istim pacijentom kad, pušeći cigaretu na specifičan način, otkriva kako su biti i lijekovi za njegovu terapiju. ”Da nema njih, i dalje bih vjerovao da sam Isus i vjerojatno se bacio u Seinu”, govori on bez sustezanja. Jedan od Adamantovih pacijenata uvjeren je da je reinkarnacija Vincenta Van Gogha i da je njegov život poslužio kao inspiracija Wimu Wendersu za film ”Paris, Texas”.

Zanimljiv je i filmofil (Adamant ima kinoklub i domaćin je filmskog festivala; program biraju pacijenti) koji govori o poznatim francuskim glumcima poput Lina Venture i Jeana Gabina. Još je zanimljivije da on smatra da su ostali pacijenti ”glumci koji ne znaju da su glumci”. ”Nije medicinski. Oni su glumci, a da to ne shvaćaju”, kaže on.

Povrh toga, u ”Na Adamantu” se spominju ”skrivena kamera” i ljudi uhvaćeni u ”životnim situacijama”. Philibert tako nekako i režira dokumentarac, čineći da se pacijenti osjećaju kao ”nesvjesni izvođači” u njegovom filmu, da je njegova kamera nevidljiva i nenametljiva kako bi oni djelovali prirodno i životno pred objektivom, opustili se i otvorili dušu.

Ni u kojem trenutku se ne čini da je dokumentarac eksploatacijski, da se njegovi akteri iskorištavaju i zlorabe, štoviše Philibert im pristupa humanistički na gotovo jednak način kao što to rade njegovatelji Adamanta. Brižan, inspirativan i važan dokumentarac.

"Skupljam rijetke bolesti", kaže akterica dokumentarca "Tijelo" ("Body"), nastalog u slovensko-hrvatsko-makedonskoj koprodukciji koji je svjetsku premijeru imao u Sarajevu, a u Hrvatskoj se premijerno ukazao na ZagrebDoxu i krenuo u nezavisna kina. Akterica je Slovenka Urška Ristić, bliska prijateljica Petre Seliškar, redateljice dokumentarca.

Seliškar je punih 20 godina dokumentirala prijateljičinu borbu za zdravlje i život sam protiv rijetkih autoimunih bolesti i to pretočila u "Tijelo", nagrađeno za najbolji dugometražni dokumentarac na Festivalu Slovenskog filma Portorož 2023. "Body" je intiman i prisan dokumentarac. U svakom trenutku filma koji inspirira osjeća se bliskost akterice i redateljice.

Tko zna kako bi "Tijelo" ispalo da je Urškinu priču radio netko drugi, a ne njezina posvećena prijateljica. Dva desetljeća je, dakle, Seliškar pratila sve prijateljičine životne izazove i ovjekovječila njezin nepokoreni duh na filmu kroz razgovore pred kamerom, privatne arhivske videomaterijale i vizualizaciju njezinih razmišljanja/sjećanja.

Urška je žena, majka, (bivša) manekenka, pijanistica – nadasve borac. Upoznajemo je u četrdesetima kako sjedi s kćerkama pored jezera i počinje odmotavati sjećanja na dotadašnji život pomoću monologa i videoarhive. Kao mlađa, Urška je izlazila sve u šesnaest, a provela je i neko vrijeme u umobolnici gdje je "sve tablete naučila na pamet".

Nakon što je u dvadesetima rodila djevojčicu Zoju, koja je, kad je progovorila, rekla da je došla sa zvijezde i izabrala nju kao mamu", Urška se primirila, ali njezin mir nije bio dugoga vijeka. Nedijagnosticirani herpes počeo je uništavati Urškine mijelinske stanice, dobila je temperaturu, a nedugo zatim i pala u komu.

"Oko mene anđeli, mir, tišina, ne osjećam svoje tijelo", govori Urška, a redateljica kreativno vizualizira iskustvo kome na snoliki način po uzoru na Terrencea Malicka, kao spoj poetskog i apstraktnog dok istražuje tajne ljudskog uma i tijela. Kad se probudila iz kome, Urški su rekli "imate encefalitis", a ona nije znala tko je niti je mogla govoriti. "Jesam li starica ili tinejdžerica? Rekli su mi da sam 29-godišnja pijanistica i doveli mi dijete", pripovijeda Urška koja je morala nanovo (na)učiti govoriti, hodati i živjeti s bolesti središnjeg živčanog sustava.

No, taman kad joj je to nekako uspjelo i kad je rodila drugu kćerku, Miju, zadesila ju je nova bolest. Čini se kao da se tijelo namjerilo da uništi Uršku, ali unatoč tome, nakon što prestane "kriviti cijeli svijet, svemir, boga" i pomiri se da "nikad više neće biti ista", ona uči nanovo upoznati/prihvatiti sebe i tijelo pa i izjavi da ga "voli".

I ne samo to, nego i da se tijelo istovremeno "bori" za nju. Jer, "mora postojati razlog zbog kojeg se vraćam na ovaj svijet", smatra Urška u jednom od monologa. Verbalizacija i vizualizacija njezina bogatog unutarnjeg života i misli čine "Body" emotivnim i slikovno dojmljivim dokumentarcem s kojim Seliškar isprepleće život i umjetnost u jedno. Snaga ljudskog duha i filma postaju jedno "Tijelo".