"Serial killer" koji ima kćerku nesvjesnu čime se njezin otac bavi u slobodno vrijeme antagonist je još jednog hororskog trilera nakon Shyamalanove "Zamke". Upoznajte Richarda, serijskog ubojicu filma "Ni makac" ("Don‘t Move") u tumačenju Finna Wittrocka, prigodno plasiranog na Netflix pred Halloween.
Za razliku od Josha Hartnetta, Wittrock je već glumio "serial killera" u seriji "American Horror Story", ali Richard nije tako intrigantan kao njegov prethodnik Cooper, niti psihološki nijansiran. "Ni makac" je zainteresiraniji za ožalošćenu Iris (Kelsey Asbille iz serije "Yellowstone"), njegovu žrtvu i junakinju filma iz sfere takozvanog visokog koncepta.
Premisa stvorena za tenzičnu igru mačke i miša/borbu za opstanak organizira slučajan susret Richarda i Iris u zabačenoj šumi, gdje će joj on ubrizgati serum da je paralizira. Kad serum počne djelovati, Iris ima 20 minuta prije nego što je potpuno paralizirana, a da stvar bude gora, trčanjem može ubrzati djelovanje.
S tom premisom scenaristi T. J. Cimfel i David Whiteake, odnosno redatelji Brian Netto i Adam Schindler "kupili" su legendarnog Sama Raimija da producentski potpomogne "Don‘t Move", moguće i polaskan "backwoods" pričom, premda je njegov "Evil Dead" snimljen u Americi i nije bugarska šuma (loše) glumila američku kao ovdje.
Međutim, ekipa filma je praktički rastegnula scenu s paraliziranom Michelle Pfeiffer u kadi koja se puni vodom iz Zemeckisova horor trilera "Ispod površine" i ugledala se na slične "high koncept" uratke kao što su "Run", "Don‘t Breathe" i, najviše, "Alone".
"Rastezanje" nažalost nije rezultiralo dobrim žanrovskim filmom, ali scenaristima i redateljima treba priznati hrabrost da su se uopće usudili centrirati priču oko heroine ograničene pokretljivosti čije se tijelo polako gasi i ubrzo, posve paralizirana, može takoreći samo treptanjem komunicirati s potencijalnim spasiteljima (starac, klinac i njegova majka, policajac).
Limitirana okosnica vremena (20 minuta) obećava trilerski "suspense" koji subvertira slične šumske horor filmove, no subverzija na koncu nije izvedena ni približno kao u npr. "Smrtonosnom susretu" sa sličnim motivom igre lovca i lovine između serijskog ubojice i žrtve.
Napetost je samo načeta u potentnoj i prilično solidnoj prvoj trećini filma napučenoj nekolicinom kompetentno orkestriranih momenata (i)zazivanja lažne nade spasa, počevši od onoga "ma, hajde, možda ipak nije/neće", ili bacanja junakinje u bezizlazne "survival" situacije (skrivena ispod kreveta zapaljene kuće).
No, ti momenti, nažalost, stvaraju samo kratkotrajni momentum zahvaljujući skorom prelasku na konvencionalne žanrovske situacije, bez očekivane eskalacije tenzije. Najbolja stavka filma je lik heroine i glumica koja većinski bez dijaloga dočarava njezinu nutrinu.
Psihički paralizirana od tuge zbog tragične smrti sinčića koji je pao tijekom planinarenja dok su ona i suprug urezivali inicijale na stablu, Iris na početku filma odlazi iz kuće s džepnim nožićem i sinovim brodićem-igračkom, dolazi do mjesta nesreće i spremna je baciti se s litice, ali je od toga odgovara upravo Richard. Irisina fizička paraliza je simbolična, a to što je najprije mislila okončati život da bi se borila za njega dovodi je u indirektnu vezu s junakinjom novog "Mjesta tišine".