‘Platforma 2‘: Jedi, moli, ne voli

Okomiti pritvor u nemilosrdnom španjolskom distopijskom hororskom trileru “Platforma” koincidirao je s pandemijskom stvarnošću 2020. i sve izraženijom podjelom na “one koji imaju” i “one koji nemaju”. Mali memento: film “El hoyo” ili “The Platform” bacio je gledatelja u Rupu, vertikalni sustav izoliranih kameno-blokovskih ćelija od nekoliko stotina katova. 

Ćelije imaju rupu po sredini kroz koju u stilu lifta prolazi nekakva lebdeća ploča jednom dnevno i distribuira hranu od najgornjeg do najdonjeg kata, zaustavljajući se na minutu na svakom od njih. Nakon što gornji katovi pohlepno navale na bogatu trpezu, svaki idući dobije sve manje hrane, tako da najdonjima, nižim razinama duboko u dnu Rupe, jedva da ostanu otpaci i osuđeni su na gladovanje.

Kvaka je, međutim, da se zatočenici rupe jednom mjesečno zavrte u “tko bi gore, sad je dolje” stilu i promijene katove, pa oni pri vrhu mogu završiti na dnu i obratno, ali svatko tko je u gornjem dijelu ponaša se isto i sebično se prežderava jer to dolazi s pozicijom.

Košmarno tenzična i klaustrofobična “Platforma” iz 2019. djelovala je vizionarski i katarzički je pogodila nerv gledatelja u razdoblju koronske izolacije i apokaliptičnog pelješenja polica (potrebitiji su nerijetko ostajali bez hrane i drugih potrepština), oštro kritizirajući nezasitni “pojedi ili budi pojeden” kapitalizam i njime izazvane ekonomske nejednakosti, odnosno podjele vrlo slične sustavu okomitih ćelija na “ljude iznad” i “ljude ispod”.

Otkupivši španjolski triler premijerno prikazan na festivalu u Torontu i pravodobno ga plasiravši na svoju platformu, Netflix je dobio vjerojatno najveći pandemijski streaming megahit i “The Platform” se nakon četiri godine još uvijek nalazi na petome mjestu njegovih najgledanijih “non English” filmova, iza “Trola”, “Ispod Pariza”, “Snježnog bratstva” i “Nigdje”.

Upravo zbog toga amenovan je i nastavak “Platforma 2” (“El hoyo 2”/”The Platform 2”), koji je jednako nepotreban kao i “Joker: Ludilo u dvoje”, pa i nepotrebniji, a ispao je i puno lošiji od originala. Pravila Rupe ukratko se ponavljaju na početku nastavka, u smislu da zatočenici biraju jedno jelo za svakodnevnu prehranu i jedan predmet za utjehu ili zaštitu.

Ovaj put u centru pažnje je ženski lik Perempuan (Milena Smit; “Pogrešan korak”, “Paralelne majke”, “Djevojka u snijegu”) i ona se nalazi u ćeliji na 24. katu s golemim Zamiatanom (Hovik Keuchkerian). Zatvorenici iznad i ispod njih nastoje uspostaviti novo pravilo da svatko s trpeze jede samo svoju odabranu hranu ili da se mijenja s drugim tako da za sve bude dovoljno i da nitko ne ostane gladan, čak ni oni na samom dnu Rupe.

Pa ipak, dolazi do kaosa kad samoprozvani pomazanik, slijepi Dagin Babi (Ken Appledorn), počne diktirati svoja pravila uz pomoć sljedbenika s izjavama tipa “Dolje je puno barbara, a jedino strah kontrolira zvijeri”. Netko bi rekao da je “Platforma” promijenila kuhara iza kamere, ali film opet redateljski potpisuje Galder Gaztelu-Urrutia, ujedno i koscenarist nastavka, koji se često poziva na prethodnika i vraća jednog lika ne bi li povezao priče.

Gaztelu-Urrutia praktički ponavlja sve već viđeno/rečeno, s rijetkim nadopunama temama klasne borbe i nasilja kao urođenog dijela ljudske prirode, da bi “The Platform 2” mogao djelovati svježe. Koncept i industrijski dizajn vertikalnog zatvora, gdje ljudi i sami postaju hrana, još uvijek je intrigantan kao mjesto koje može predstavljati i različite krugove pakla.

No, prvotni je misterij iščeznuo, a i dalje aktualna društveno-politička alegorija uglavnom se ponavlja i vrti ukrug, uz dodatak motiva zatucanog vjerskog i inog fanatizma te potenciranja krvoliptajućih scena. Prvi film nije izgledao da mu priča služi kao izlika za inscenaciju brutalno-grotesknog nasilja, a nastavak povremeno ostavlja taj dojam unatoč šačici poetički nadahnutih kadrova okupanih crvenim i zelenim svjetlom. Hladan i neukusan, serviran sve samo ne vrhunski kao prije, nastavak je većinski ekvivalent (ne)podgrijanim ostacima jela starog pet godina.