StoryEditor
Film & TVBUKET EMOCIJA

‘Plavi cvijet‘: Plava melankolija za Zlatnu arenu, ‘Murina‘ je izraziti favorit nakon povijesne canneske nagrade, ali ne treba otpisati novi film Zrinka Ogreste

Piše Marko Njegić
21. srpnja 2021. - 20:30

Triput dosad u posljednjih 25 godina, 1995., 2003. i 2016., filmovi redatelja Zrinka Ogreste osvajali su Zlatnu arenu na Pulskom festivalu – "Isprani", "Tu" i "S one strane". S novim, osmim po redu filmom "Plavi cvijet", Ogresta je najveći veteran ovogodišnje Pule zajedno s Brankom Schmidtom ("A bili smo vam dobri"), ali i općenito ga se može titulirati veteranom hrvatske kinematografije.

Jedno od trenutno najglasnijih pitanja na Puli jest ima li Ogresta šanse da osvoji Zlatnu arenu i rekordni četvrti put, što nikome dosad od hrvatskih filmaša nije pošlo za rukom. Odgovor je – ima. Naravno, "Murina" je izraziti favorit nakon povijesne canneske nagrade i po svoj prilici će ocjenjivački sud, na čelu s europskim oskarovcem i pobjednikom Cannesa Pawelom Pawlikowskim ("Ida", "Hladni rat"), dati prednost dugometražnom prvijencu Antonete Alamat Kusijanović.

FILM: Plavi cvijet; drama; Hrvatska/Srbija, 2021. REŽIJA: Zrinko Ogresta ULOGE: Vanja Ćirić, Anja Šovagović Despot OCJENA: **** ½

No, "Plavi cvijet" ne treba otpisati barem u kategoriji naj-filma, ako ne režije, premda nije imao svjetsku premijeru na festivalu u Cannesu, već u Moskvi. "Plavi cvijet" je, ako ćemo gledati kvalitetu, ne festivalski "background", zasad najbolji film Pule uz "Murinu". To je i dosad možda najbolji Ogrestin film, iako nije da nema prilično snažnu konkurenciju za tu titulu ("Iza stakla", "Projekcije", "Tu"...). Ili, ako nije najbolji, onda je sigurno najzreliji i najemotivniji.

Nakon pulskog debija 1991. s "Krhotinama" i oscilirajuće filmografije u devedesetima ("Isprani", "Crvena prašina"), Ogresta je od 2003. i "Tu" ujednačio opus. Ne snima često, da ne kažemo tu i tamo, u prosjeku svakih pet godina, ali kad snimi, velika je šansa da će film biti kvalitetan, i to u žanru (melo)drame.

Možda bi usporedba s majstorom Douglasom Sirkom ("Imitacija života") bila pretjerana, no Ogresta je naš najpostojaniji redatelj staromodno-modernih (melo)drama. A "Plavi cvijet" je baš takav film, još jedan Ogrestin nastao u koprodukciji sa Srbijom i kompanijom Lazara Ristovskog.

Priča o tri generacije žena, majci, kćerki i baki, osvaja prirodnom i odmjerenom režijom i glumom, kao i spontano-preciznim dijalozima iz pera scenarista i dramatičara Ivora Martinića, koji je obradio vlastiti dramski tekst. Prvi kadar je total, panorama sivog Zagreba, ali kamera Branka Linte brzo pronalazi glavni ženski lik na krovu tvornice konca, u kakvoj je mogla raditi Debra Winger u "Oficiru i džentlmenu".

Ona je sredovječna Mirjana u interpretaciji Vanje Ćirić, moguće kandidatkinje za Zmajstoromlatnu arenu za glavnu žensku ulogu. Dok strojevi rade punom parom u poduzeću i samo njihov zvuk ispunjava soundtrack, Mirjana izmjenjuje tihe, nijeme nježnosti sa šefom (Alen Liverić) koji joj poklanja naušnice.

Ipak, da "Plavi cvijet" neće baš biti "Oficir i džentlmen", jasno je kad doznamo da je Mirjanin šef oženjen (suprugu igra Doris Šarić Kukuljica), a ona rastavljena i bivši muž joj dolazi u posjet iz Njemačke (Nikša Butijer) taman kad je primila u goste posesivnu majku (Anja Šovagović Despot, moguća dobitnica Arene za sporednu žensku ulogu), koja je došla u Zagreb na liječnički pregled.

Martinić i Ogresta zarana fino postavljaju likove i njihove odnose, razvijajući ih svakom idućom interakcijom ili situacijom. Tu je i kćerka, tj. unuka, tinejdžerka Veronika (Tea Harčević; otkriće). Zarana se i u film uvlači opipljiva melankolija u slici i zvuku/glazbi, počevši od životnih kadrova gradske svakodnevice sa statistima koji ne izgledaju kao statisti.

Melankolija koju doziva boja cvijeta u naslovu filma vidljiva je i na licu Mirjane, gdje se ocrtavaju umor, stres, brige obične sredovječne (hrvatske) žene. Brige za majku, kćerku, sadašnjost i budućnost. U Mirjani je lako prepoznati se i preuzeti njezine brige.

Lik se polako i nenametljivo uvlači pod kožu, kao i sam film, realističan, ali dovoljno filmičan da može pomiješati životne i filmske emocije, biti filmska imitacija života. Ogresta se ne stidi osjećaja i postupno ih bilda do rijetko dirljive završnice za pojmove hrvatskih filmova. Svaka emocija se osjeća s ove strane ekrana. Ima ih za buket.

Ocjene publike

'"Južni vjetar: Ubrzanje" dobio je zasad najveću ocjenu publike u pulskoj "Areni" - 4.67, dok je "A bili smo vam dobri" ocijenjen s 4,31.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. srpanj 2021 20:39