StoryEditor
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Posljednja kino predstava‘: Filmofilija u vremenu

15. siječnja 2022. - 10:56

Ne postoje "stari" filmovi – samo filmovi koje ste pogledali i oni koje niste... Pokojni režiser Peter Bogdanovich izgovorio je mnoštvo vrijednih filmofilskih i filmaških opservacija, a ova mu je možda i najpamtljivija i najaktualnija. "Starim" filmovima već se nazivaju "Gospodari prstenova", kamoli neki ispod 2000. godine.

Što li je onda Bogdanovicheva "Posljednja kino predstava" ("The Last Picture Show", 1971.) snimljena prema romanu Larryja McMurtryja? Crno-bijela "Posljednja kino predstava" je po novom mjerilu bila "stari" film još 1971., u godini jednog "Prljavog Harryja" ili "Paklene naranče".

FILM: The Last Picture Show; drama; SAD, 1971. REŽIJA: Peter Bogdanovich ULOGE: Timothy Bottoms, Jeff Bridges OCJENA: *****

Naime, "The Last Picture Show" vizualno-stilski izgleda kao nešto što je moglo igrati u kinima 1951., kad se radnja filma i odvijala.

Samo povremena golotinja smješta film u erotski slobodniju 1971., zajedno s glumcima koji su se 1951. tek rodili (Timothy Bottoms) ili imali jednu (Cybil Shepherd u prvoj, debitantskoj ulozi), odnosno dvije godine (Jeff Bridges).

Dvojna vremenska pripadnost čini "Posljednju kino predstavu" bezvremenim, vječnim klasikom američke kinematografije. Bogdanovich je postavio sjetni, nostalgični film o (s)mjeni i prolasku vremena, svijeta i života na razmeđi starog i novog koje će i samo ubrzo postati staro jer dolazi nešto novije. Pedesetih je to bila televizija, osamdesetih video, danas streaming, a sutra će biti tko zna što.

Priča filma se odvija u zoru televizijskog "booma", tj. u osvit Korejskog rata kojeg će, nakon kratkog mira u svijetu, zamijeniti Vijetnam, kao što će "novi Hollywood" sedamdesetih zamijeniti blockbusteri osamdesetih, nezavisnjaci devedesetih itd. Uloga kina iz naslova filma, lociranog u srcu sjevernoteksaškog gradića Anarene, iznimno je simbolična, od smjene filmova/plakata na repertoaru do njegove posljednje kino predstave i trajnog gašenja projektora.

Kino u vlasništvu Sama zvanog Lav (Ben Johnson, nagrađen Oscarom za ovu ulogu) jedino drži na životu umirući gradić. Kad kino umre, grad umire s njime. Kadar kina otvara i zatvara film, oslikavajući promjenu i protok vremena. Kamera u prvom kadru najprije snima kino, "Royal", pa tek onda polako okreće pogled na lijevu stranu da prikaže ostatak gradića.

U oko upada reklama za film "Father Of The Bride" sa Spencerom Tracyjem koji će u jednoj od idućih scena gledati mladići i djevojke, živeći posljednje mjesece adolescencije – Sonny (Bottoms) sa svojom curom Charlene (Sharon Taggart) i Duane (Bridges) sa zavodljivom ljepoticom Jacy (Shepherd). Sonny i Tracy se premještaju u zadnji red kako bi se ljubili.

"Što vas dvoje radite u mraku", upita ih Jacy, premda zna odgovor, kao što ga zna svatko tko je imao neki svoj "Royal", primjerice splitski "Marjan", "Teslu" ili "Central". Svaki filmofil koji se ljubio u zadnjem redu, ali i ljubio kino kao takvo do zadnje zrake svjetla u projektoru i pratio promjenu plakata u njegovim izlozima, kao što se u "Posljednjoj kino predstavi", recimo, skidao s programa "Otac moje nevjeste" i stavljao "Pijesak Iwo Jime" ili "Winchester '73".

Scene u kinu podsjećaju na slične prizore u "Amarcordu" Federica Fellinija. Na neki način "The Last Picture Show" jest Bogdanovichev "Amarcord", ali utemeljen na nekom osobnom mladenačkom iskustvu doživljenom ispred i iza velikog ekrana života. Prije nego što je postao filmaš, Bogdanovich je bio filmofil, filmski novinar/kritičar i povjesničar filma, čovjek koji je napravio epske intervjue s velikanom Orsonom Wellesom.

Utjecaj njegovog "Građanina Kanea" otisnut je na "Posljednjoj kino predstavi", od c/b fotografije do motiva prolaznosti, sjećanja, uspomena i žala za izgubljenim vremenom i počinjenim greškama. Filmofilija se vidi u svakom kadru filma, ljubav prema vesternu utjelovljenom u veteranu Johnsonu i "noiru" (crno-bijela igra svjetla i sjene na licima ljubavnika koje će osvijetliti farovi automobila), ali najviše kinu.

"Ako ne pogledate film na velikom ekranu, niste ga istinski pogledali. Pogledali ste tek verziju tog filma, ali ga niste pogledali", izjava je filmaša koji je u "The Last Picture Show" spojio najbolje od "zlatnog doba Hollywooda" i "novog Hollywooda", klasičnost i modernost, idealizam starih dobrih vesterna i rezigniranost kinematografije sedamdesetih ("Prisluškivanje", "Pasje popodne", "Taksist").

Klasici "zlatnog doba Hollywooda" vrte se na platnu "Royala", a svaki ima svoj simboličan značaj kroz film. "Father Of The Bride" jer se isprve čini da ćemo gledati nešto lakonotnije iz domene (tinejdžerske) romantične komedije, ali i zato što se film temelji na interakcijama mladih i odraslih, roditelja i djece.

Odrasle predstavljaju Sam, Jacyna majka Lois (sjajna Ellen Burstyn) i Ruth (Oscarom ovjenčana Cloris Leachman) s kojom Sonny ostvaruje vezu, a mladi bi mogli ponoviti njihove greške, udati se zbog novca itd. Svatko od njih je više ili manje ogorčen zbog nečega iz svoje prošlosti, neostvarenih životnih prilika romantične ili neke druge prirode, što nastoji sačuvati u srcu radije kao slatku uspomenu da ga/je grije u zimi života i spriječi da do kraja potone u nezadovoljstvo i depresiju.

Sam kao duša filma "The Last Picture Show" u podužem, strastvenom monologu otkriva Sonnyju da je prije 20 godina volio jednu vatrenu mladu ženu, ali ona je bila udana, a on nije bio u cvijetu mladosti, iako ga je pomladila. Nakon što kasnije doznamo da – oprez: manji "spoiler" – Sam govori o Jacynoj majki, ona u trenutku slične strastvene sjete kaže Sonnyju "Imala sam 22 godine tada, možeš li to zamisliti?".

Prošlost je u sadašnjosti često sagledana ružičastim naočalama; bila ili ne bila baš tako ružičasta u datom trenutku, s odmakom vremena se čini da jest, makar je Bogdanovich snima u monokromu. Ona je nekakav mit, poput mita o Divljem zapadu iz vesterna s velikog ekrana "Royala". Upravo će vestern biti zadnji film prikazan u "Royalu" prije zatvaranja – posljednja kino predstava koju pohode Sonny i Duane prije odlaska potonjeg u rat. To je mitski "Red River" s Johnom Wayneom.

Kad Wayneov ostarjeli junak u završnici simbolično preda uzde mladom liku Montgomeryja Clifta ("Take 'em to Missouri, Matt"), a kamera ovjekovječi "the end" na platnu, uhvati posljednji snop projektora i u završnom kadru se zagleda u zatvoreno kino, osjećaj gubitka i kraja jedne epohe nadvija se nad filmom. Osjećaj je još veći nakon Bogdanovicheve smrti. Posljednja kino predstava jednog od posljednjih kino projekcionista je odigrana.

Bogdanovich ispred i iza kamere

"The Last Picture Show" je bio inspirativan za "Američke grafite". Bogdanovicha je inspirirao i da 1990. snimi slabiji nastavak "Texasville". Nakon toga Bogdanovich nije puno snimao i najzapaženiji film mu je "Ona je tako zabavna" iz 2014. godine. U tom razdoblju više se pojavljivao ispred kamere ("Studio 54", "Sopranosi", "Ono: Drugo poglavlje"...) nego iza nje. Ipak, upisan je u anale američke kinematografije zahvaljujući i kultnom prvijencu "Mete", "Zašto te tata pušta samu", "Mjesecu od papira", "Maski"..., a filmofiliju je iskazao i u filmu "Kino za groš", ambijentiranom u zoru kinematografije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. svibanj 2022 06:45