Pretraživanje ponude domaćeg Netflixa s ključnim riječima "May, December" još uvijek ne izbacuje istoimeni film Todda Haynesa sa zvjezdanim oskarovkama Natalie Portman i Julianne Moore u glavnim ulogama, nominiran za Oscara (samo) u kategoriji najboljeg originalnog scenarija.
"May, December" doživio je premijeru u Cannesu 2023., nakon čega je nastavio ići po festivalima i najesen imao limitiranu kinodistribuciju po Americi, da bi 1. prosinca osvanuo na američkom Netflixu. Međutim, ono što vrijedi za američki Netflix, ne vrijedi uvijek i za ostatak svijeta ili barem ne Europu, odnosno ispostavilo se da je streaming gigant u Cannesu ponajprije kupio prava za Sjevernu Ameriku.
U Veliku Britaniju "May, December" stigao je posredstvom Sky Cinema, a pojedine zemlje Europe (Francuska, Španjolska, Norveška, Finska, Švedska...) isključivo su u kinima prikazale Haynesov film koji očito neće tako skoro na europski Netflix, dok neke to tek trebaju napraviti (Italija, Njemačka).
Nažalost, "May, December" nije još uvijek najavljen za redovno prikazivanje u Hrvatskoj, ali napokon je doživio barem hrvatsku premijeru u zagrebačkoj "Kinoteci", koja, uz malo sreće, bude vjesnik njegove buduće kinodistribucije, pa makar limitirane u singl-kinima.
Zasad jednokratna projekcija "May, December" (hrvatski naslov "Proljeće, jesen") dogodila se u sklopu tematskog ciklusa "Priča za sebe: Pripovijedanje na filmu", posvećenog konceptu pripovijedanja, tj. "istraživanju stvaralačke mogućnosti pripovijedanja te važnosti koju ono ima za konstrukciju sjećanja, mitova te osobnih i kolektivnih identiteta".
"May, December" inspiriran je tabloidno-skandaloznom istinitom pričom, konkretno slučajem udane učiteljice Mary Kay Letourneau, koja je krajem devedesetih optužena zbog silovanja 12-godišnjeg učenika Vilija Fualaaua i nastavila vezu s mladićem nakon izlaska iz zatvora, gdje je, trudna, rodila njihovo drugo dijete, a 2005. je uslijedilo i vjenčanje.
Tako senzacionalističkoj priči, mješavini "true crime" materijala i sapunice, Haynes pristupa na metafilmski/metatekstualni način u filmu "Proljeće, jesen", prepuštajući dvjema sjajnim glumicama da je oblikuju i na neki način (is)pripovijedaju prema scenariju Samy Burch i Alexa Mechanika.
Portman nastupa u ulozi televizijske glumice i zvijezde popularne sapunice Elizabeth Berry koja se sprema za snimanje prestižnog nezavisnog filma i dolazi u gradić Savannah upoznati ženu koju će utjeloviti kako bi provela s njom neko vrijeme. Žena je Gracie Atherton-Yoo (Moore) i njezina je priča prilično ekvivalentna gorespomenutoj.
Prije dva desetljeća Gracie je kao 36-godišnja supruga i majka ostvarila (seksualnu) aferu s Joeom Yoom, tinejdžerom iz sedmog razreda osnovne škole s kojim je radila u dućanu za kućne ljubimce, zbog toga završila iza rešetaka, rodila mladićevo dijete u zatvoru i udala se za njega nakon odsluženja kazne, što je izazvalo skandal na nacionalnoj razini.
On danas ima godina koliko Gracie onda (glumi ga odlični Charles Melton), baš kao i Elizabeth, a otac je njihovo troje odrasle djece; najstarija kćerka Honor (Piper Curda) već je na koledžu, a blizanci Mary i Charlie (Elizabeth Yu, Gabriel Chung) upravo završavaju srednju školu.
Iako se čini da su se Gracie i Joe odmaknuli od tabloidne prošlosti i reintegrirali u društvo (upoznajemo ih kako spremaju roštilj, čujemo da su "voljeni dio ove zajednice" i da njezine kolače kupuju lokalci), ona im se svako malo vrati u obliku paketa izmeta koji im stižu na adresu.
Naravno, prošlost će uzburkati i dolazak Elizabeth kad se glumica infiltrira u njihove živote i počne otvarati neke nikad zaliječene rane, buditi zatomljene sumnje i proturječne emocije, načiniti da verbaliziraju sve ono što je godinama bilo prešutno. To se posebno odnosi na Joea, koji je u neku ruku ostao dječak, izgubljen u prijevodu svijeta odraslih, vremenu i prostoru, pokušavajući sakriti da je nerealiziran, pun žaljenja i neispunjenih žudnji.
Joeov emotivni slom tijekom razgovora sa sinom slama srce ("Ne mogu reći povezujemo li se ili ti stvaram loše sjećanje"), a dvojake osjećaje potencira koketna vršnjakinja Elizabeth koja će predatorski iskoristiti njegovu slabost i zavesti ga, ne bivajući puno drukčija od "predatorice" Gracie.
Kako Elizabeth sve dublje ulazi u lik Gracie "skidajući" njezine geste, melodramski "May, December" razbija balon sapunice i postaje psihološka drama s elementima psihoseksualnog trilera u "meta" ključu na temu zamjene ili preuzimanja identiteta, negdje na razmeđu "Persone", "Striptiza smrti" i "Mulholland Drivea", što se oslikava u fotografiji Christophera Blauvelta ("The Bling Ring", "Mid90s", "Emma"), kućnog snimatelja redateljice Kelly Reichardt koji je zamijenio Haynesova stalnog suradnika Eda Lachmana.
Nakon što se dokazao kao moderni majstor "sirkovske" technicolorne melodrame u vrhuncima opusa "Daleko od raja" i "Carol", Haynes je sada u jednom od najboljih filmova hrabro zašao na teren Ingmara Bergmana, Briana De Palme i Davida Lyncha uz pomoć svoje muze Moore ("Safe", "Muzej čudesa").
Moore je ovdje u odličnom izdanju i rastrojena Gracie može podsjetiti na njezin lik iz "Magnolije", a izvrsno joj parira Portman, koja u metafilmskom smislu postaje "doppelgangerica" i nasljednica starije kolegice, naročito u jednom impresivnom "testnom" glumačkom monologu izgovorenom dok gleda u kameru.
Haynes često snima Moore i Portman u simetričnim refleksijama zrcala u krupnom ili srednjem planu, oslikavajući postupnu transformaciju Elizabeth u Grace i njezin "metodski" ulazak u ulogu zbog što većeg realizma i autentičnosti. Jedan osobito briljantan kadar prikazuje Moore u zrcalu i Portman uhvaćenu između nje i njezina odraza.
Elizabeth će pomalo preuzimati Gracein odraz, odnosno održavati njezine manire dok se šminka itd., gotovo kao da se gleda u ogledalo, spremna ne samo da (od)igra ulogu, nego da je i (pro)živi. "U osnovi smo iste", zaključi Elizabeth, a film podcrtava simbiotski (pa i parazitski i eksploatacijski) odnos glumca i lika koji igra, subjekta njegove/njezine uloge. "Zašto biste htjeli glumiti nekoga za koga mislite da je loša osoba?" pitaju Elizabeth tijekom njezina gostovanja na satu drame u lokalnoj srednjoj školi.
"Mislim, odaberite bilo koju sjajnu ulogu. Medeja, Hedda Gabler... Radi se o kompleksnosti, zanimljive su moralne sive zone", kaže Elizabeth i potvrđuje koliko je tanka granica između glume i stvarnog osjećaja kad se dotakne snimanja scena seksa ("Pretvaram li se da doživljavam zadovoljstvo ili se pretvaram da ne doživljavam zadovoljstvo?"). Na toj granici čitavo vrijeme boravi "Proljeće, jesen" i u konačnici je briše. Do momenta kad Elizabeth počne snimati film i zatraži još jednu repeticiju ključne scene jer "sve je stvarnije", ona je postala Gracie, možda i nepovratno.